Nasir Siddiki - P A S O V E C

 

P A S O V E C

 

Nasir Siddiki

 

 

 

Nasir Siddiki je bil diagnosticiran z najhujšim primerom pasovca, ki so ga kdaj koli obravnavali v splošni bolnišnici v Torontu. Njegov imunski sistem je ugasnil in zdravniki so ga prepustili smrti. Potem je zagledal Jezusa.

Mehurji so zrasli več kot en palec v premeru in se širili s strani obraza, po vratu in na ramo. Njegovo uho je bilo tako deformirano, da mu je viselo do rame. In odčitek termometra je vriskal 107,6 Fehrenheita, kar je malo manj kot 42 stopin Clezija. Bil je 4 stopinje pred smrtjo.

Bil je oktober 1987, ko so mu diagnosticirali, kar je kanadska Splošna bolnišnica Toronto imenovala najhujši primer pasovca v zgodovini bolnišnice. Zdravila ni bilo. Njegov prvi milijon dolarjev poslovnega dobička bi mu zdaj lahko ponudil malo upanja. Pri 34 letih je muslimanski poslovnež Nasir Siddiki ležal na smrtni postelji. Zdravniki so bili pripravljeni, da bodo zjutraj poročali o njegovi smrti.

Skoraj 24 let kasneje, sedi Siddiki nasproti mene v uredništvu Charisma Media, modrozelenih oči, sijočih od strasti, ko se spominja noči, ko je vpil k Mohamedu, toda edini odgovor je bila tišina.

»Vedel sem, da je tisto, kar je na drugi strani smrti, strah, nisem pa vedel, kaj to je«, se spominja Siddiki.

Sredi tišine in strahu se je Siddiki spomnil številnih zdravilnih zgodb preroka Jezusa. »V obupu sem zavpil: 'Bog, če si resničen, ne pusti, da umrem'«.

Ko se je že zdelo, da noč ne more postati temnejša, je v bolniško sobo prišla svetloba. »To je bil obris osebe. Nisem mogel videti obraznih potez, ker je iz te osebe sijalo toliko svetlobe,« opisuje Siddiki. »Ta oseba je govorila, ne da bi odprla usta. Rekel je: 'Jaz sem Bog kristjanov.' in rekel je: 'Jaz sem Bog Abrahama, Izaka in Jakoba.'«

Muslimani iz Izmaelove linije, priznavajo Abrahama kot očeta, vendar ne priznavajo Izakove linije. Ko je lik spregovoril in trdil, da je Bog Abrahama, Izaka in Jakoba, je Siddiki lahko prepoznal sij.

»To je bil Jezus Kristus,« nedvomno zatrjuje Siddiki.

Siddiki dvigne fotografijo, ki prikazuje intenzivnost pasovca, ki ga je prestal. Očitno je bil ozdravljen. Razlike so očitne. Žuljev ni več. Njegovo uho je popolnoma oblikovano. Njegova polt je olivna, gladka in brez brazgotin. Njegovi lasje so osiveli. Vendar je še več. Najpomembnejša razlika ni fizična, a je izjemno vidna. Siddiki je zdaj kristjan.

Njegovo novo srce v Kristusu je očitno skozi njegov žareč nasmeh in njegove milostne besede. Jasno je, da je bil ta človek, ki je sledil sedmim generacijam sunitskih muslimanov, začenši z  Abu Bakr Siddiqom, Mohamedovim najbližjim prijateljem in prvim islamskim kalifom, prenovljen z zdravilno močjo Jezusa Kristusa.

Zdravniki so iskali odgovor, zakaj je imel ta človek s skrhanim imunskim sistemom centimeter široke mehurje, ki so čez noč prešli v remisivno stanje.

»Poskušal sem jim povedati, da mu je ime Jezus, a mi seveda niso verjeli. In to veliko vprašanje, ki sem ga imel, je bilo: »Ali je ta Jezus res Božji Sin, kot trdijo kristjani, ali je samo prerok tako, kot so me vzgajali vse življenje«?

Siddiki je bil naslednji dan odpuščen iz bolnišnice. Naslednje jutro se je zgodil še en čudež – Siddiki pravi, da to dokazuje globoko ljubezen in usmiljenje Jezusa Kristusa.

»Spomnim se, da sem se v nedeljo zjutraj zbudil ob 6. uri zjutraj, stopil do televizije – ne vem, zakaj sem to naredil – prižgal televizijo in na zaslonu je pisalo: 'Je Jezus Božji Sin'? Naključje? Mislim, da ne. Sam v svoji dnevni sobi, pred televizorjem, v solzah prosi Jezusa, naj bo Gospodar njegovega življenja. Dejstvo, da bi ozdravil muslimana na petek in ga reši v nedeljo govori o tem, kako veliki sta njegova ljubezen in usmiljenje«.

»Res ima rad muslimane in res je umrl za muslimane,« nadaljuje Siddiki. »Bog je tako ljubil svet in to vključuje vse in Jezus je umrl za vse«.

Siddiki se ozira na svoje osebno pričevanje, da bi našel upanje za vpletene v izraelsko-palestinski konflikt na Bližnjem vzhodu. Pravi, da so tisti v boju zaslepljeni, da so zavedeni in da so prevarani. Sam Siddiki je preživel 34 let v tem zaslepljenem stanju, hodil je po brezbožni poti in bil nenehno zaveden s svetovnimi nazori. Kljub temu je Bog želel, da bi bil Siddiki delavec na njegovem področju. In pravi, da Bog išče več delavcev. »Muslimanski narodi so njegova žetev. To so ljudje, za katere je Jezus umrl«.

Siddiki meni, da so kristjani poklicani pomagati v trenutnih okoliščinah na Bližnjem vzhodu.

»Ljubiti moramo vse muslimane,« dodaja. »Res so dobri ljudje, le zavedeni so. Samo zavedeni so. Imamo največje orožje na planetu Zemlja in v vesolju – imenuje se orožje ljubezni. Sveto pismo pravi, da ljubezen pravzaprav nikoli ne mine in to je neverjetna izjava, ki pomeni, da mora ljubezen zmagati v vsaki situaciji.

»Muslimanov ne pridobimo tako, da z njimi razpravljamo, da se z njimi prepiramo, nič od tega ne bo muslimanov pridobilo h Kristusu,« pojasnjuje Siddiki. »Toda pridobili jih bomo s to Jezusovo ljubeznijo. In tudi ko nas preganjajo in se odzovemo z ljubeznijo, zelo težko razumejo ta odgovor. 'Kako te lahko preganjamo, ti pa nas ljubiš?' In to je tisto, kar bo podrlo ovire in zidove«.

Čeprav bo krščanska ljubezen zmagala v vsaki situaciji, Siddiki pravi, da bo imela prevladujoč vpliv molitev, saj molitev dobesedno daje Bogu zakonit vstop v katero koli situacijo.

 

»Muslimane, radikalce, teroriste je zaslepil bog tega sveta, in ker so bili zaslepljeni, v resnici ne vidijo resnice. In zato je prva stvar, ki jo moramo narediti, moliti, da se te tančice spustijo. Apostol Pavel je trikrat molil za modrost za druge ljudi. Zato molimo za modrost za tiste, ki so v vodstvu teh islamskih narodov, da se bodo pravilno odločili. Sveto pismo pravi, da je kraljevo srce v Očetovi roki in da ga lahko obrne, kakor hoče«.

Hiwaed Pittman - P L A C E B O - (Hrvatski jezik)

 

P L A C E B O

Howaed Pittman

23.10.2008.

 

3. kolovoza 1979. godine Howard Pittman, nakon 35 godina provedenih u službi kao baptistički službenik, umro je na operacijskom stolu tijekom operacije i doživio je kliničku smrt. Nakon što su mu anđeli pokazali drugo i treće nebo, bio je odveden do samog Božjeg prijestolja gdje mu je predana poruka koju treba podijeliti sa svijetom.

 

 Predgovor

 

Websterov rječnik „placebo“ definira kao „lijek propisan više zbog mentalnog olakšanja pacijenta, nego zbog svog učinka na bolest, ili kao nešto što olakšava.“

Doktori kažu da lijek ne djeluje ukoliko ljudi znaju da se liječe placebo lijekom. U svome umu ljudi moraju misliti da se liječe pravim lijekom koji ima snagu ili silu da izliječi. Ukoliko pacijent to vjeruje, tretman čini čuda u mnogim slučajevima koji na drugi način ne bi mogli biti liječeni. Placebo tretman ustvari nije ništa po svome sadržaju, ali je stvaran u umu pacijenta. Kako bi ovaj tretman djelovao, doktor pacijenta mora uvjeriti u djelotvornost lijeka.

Prijatelju, objavljujem ti da je ovo isti „tretman“ koji danas koristi većina „proklamirajućih“ kršćana. Doktor koji prepisuje ovaj „lijek“ je Sotona osobno. On „pacijentu“ daje u šećer omotanu religiju, površno iskustvo i šapuće mu polu-istine na uho. Onda kaže „pacijentu“ da je to stvarno i da je to sve što on treba. „Pacijent“ kojeg je Sotona zadobio, vjeruje u ovo i ide veselo svojim putem objavljujući svima da je nanovorođen, da je njegovo spasenje stvarno, i da je to iskustvo sve što mu treba. Doktor Sotona će dozvoliti svome „pacijentu“ da nastavi ići u crkvu i dozvoliti će mu da sudjeluje u bilo kojoj službi crkve, u pjevanju, vođenju slavljenja, učenju u nedjeljnoj školi, pa čak i propovijedanju. Dozvoliti će „pacijentu“ da daje bilo kakve izjave u vezi sa njegovom „proklamirajućom“ religijom, čak do toga da daje izjave o Isusovoj sili spasenja. Da, on će „pacijentu“ dozvoliti da čini i govori sve osim jednoga. To jedno što neće dati „pacijentu“ je mogućnost da živi život koji svojim ustima ispovijeda…

 

 Priprema

 

1978. godine iz policijskog odjela grada New Orleans otišao sam u mirovinu i sa obitelji preselio na farmu sa 61 rali zemlje u Mississippi-ju. Oko 7. kolovoza 1979. godine odjednom me je pogodila ozbiljna i katastrofalna bolest. Noć prije te tragedije otišao sam u krevet kao i obično… Ujutro sam se probudio sa laganom mučninom pa sam preskočio doručak. Žena me je pitala zar neću jesti, a ja sam odgovorio da se žurim kako bi stigao na sastanak sa ljudima za koje sam se nadao da će prilozima poduprijeti moju kandidaturu za šerifa. Nisam bio svjestan činjenice da je i Bog za mene dogovorio sastanak taj dan. Da vas podsjetim na to da Biblija govori da je čovjeku jednom zakazano vrijeme smrti, i tako bez upozorenja, došlo je moje zakazano vrijeme. Kao bljesak munje, glavna arterija u mome tijelu je pukla uzrokujući razoran, iznenadan gubitak krvi…U ponoć su me odveli na hitnu i u 6 ujutro moji vitalni znaci su ponovno otkazali. Glavni je liječnik izašao iz sale za hitne slučajeve i rekao mojoj ženi: „To je nešto drugo.“ Odveli su me u operacijsku salu gdje su daljnjih 7 sati radili na meni…

[Zbog sažetosti, velik dio Pittmanovog opisa iskustva iz sale za hitne slučajeve nije dan ovdje. Za puni opis pročitajte njegovu knjigu.]

U nekom trenutku toga perioda dok su liječnici radili na meni, došao sam sebi i shvatio da umirem… Znajući da mi samo Bog može vratiti život i da samo On može promijeniti zakazano vrijeme moje smrti, molio sam čudnu molitvu. Bila je to molitva u kojoj sam molio Boga da mi dopusti pojaviti se pred njegovim prijestoljem da molim za produljenje svoga fizičkog života. U bilo kojem drugom vremenu ili mjestu ova bi molitva bila neobična, ali ipak, sve je to Bog unaprijed isplanirao kako bi na kraju poslužilo Njegovoj svrsi. Pomisao da izmolim takvu molitvu ubrizgao je u moj um Duh Sveti…

 

 Veliki obilazak

Ono što se dogodilo nakon toga, toliko je nevjerojatno da je nekim ljudima teško u to vjerovati. Možda da kažem na početku da znam razliku između snova, vizija i stvarnog iskustva. Možda da također istaknem da ako ne vjerujete da su Sotona i demoni stvarna, individualna bića, onda sami sebi u Kraljevstvu Božjem činite „medvjeđu uslugu“. Ima smisla tvrdnja da ne možeš razumjeti ili se oduprijeti neprijatelju ako ne vjeruješ da je stvaran.

U trenutku kada sam se suprotstavio Sotoni pobjegao je od mene. Anđeli su bili tamo i oni su ponijeli moj duh i tijelo. Ti su anđeli bili prisutni cijelo vrijeme u kojem me je Sotona iskušavao, iako ja to nisam znao jer sam bio još u tijelu. Anđeli mi nisu pokušali pomoći sve dok se ja nisam svojevoljno odupro Sotoni. Jedina pomoć koju sam imao bilo je nadnaravno otkrivenje Duha Svetog da glas koji sam čuo pripada Sotoni, a ne Bogu. Poslušati ili ne taj glas bilo je moj izbor.

Kada su anđeli podigli moj duh od tijela, odmah su me ponijeli do Drugog Neba. Nismo morali ostaviti tu bolničku sobu kako bi ušli u Drugo Nebo. Ušli smo tamo u istoj sobi u kojoj je bilo moje tijelo, samo prolazeći kroz dimenzijski zid. To je zid kroz koji ne može proći tijelo, već samo duh.

Kako bi ti kao čitatelj razumio što se događalo, moraš razumjeti razdvajanje duha od tijela. Kako bi znali na koji način to funkcionira, moramo znati kako smo mi sami sačinjeni. Biblija kaže da smo mi, ljudska bića, sačinjeni na sliku Božju. Kako bi to razumjeli, moramo znati tko je Bog. Biblija kaže tri nepromjenjive stvari o Bogu: 1. Bog je duh, 2. Bog je nevidljiv, 3. Bog je besmrtan. Ako smo mi stvoreni na njegovu sliku, onda smo i mi duh, nevidljivi i besmrtni. Zbog toga, kada se pogledamo u ogledalo mi ne vidimo stvarnog sebe. Vidimo samo tijelo, našu zemaljsku posudu u kojoj živimo. Kako smo svi stvoreni na sliku Božju, svi bismo bili odrazi u zrcalu jedno drugome bez naših zemaljskih, fizičkih tijela. Zbog toga nam je dana duša kako bi se razdvojili jedno od drugoga i bili jedinstveni.

Životinje u ovome svijetu također imaju dušu. Jedina je razlika između njihovih i naših duša u tome da naša duša pripada našem duhu. Njihova duša pripada njihovim tijelima. Kada njihovo tijelo iščezne, njihova duša također iščezne. Kada naše tijelo iščezne, duša ostaje sa duhom. Kada je duh bio dignut iz mojeg tijela, moja je duša pošla s njime. Pretpostavljam da bi najjednostavniji način na koji mogu identificirati dušu bio da kažem da je to nečija osobnost. Cijelo to vrijeme koje sam bio van tijela ostao sam individua, to jest, zadržao sam svoju osobnost. Zadržao sam sve svoje sposobnosti. Ustvari, one su bile još znatno poboljšane.

Kako smo prošli kroz taj dimenzijski zid u Drugo Nebo, našao sam se u potpuno drugom svijetu, daleko različitom od bilo čega što sam ikada zamišljao. Taj je svijet bio mjesto zauzeto duhovnim bićima toliko brojnim kao što je zrnaca pijeska na obali morskoj. Ta su bića bili demoni (vragovi), ili pali anđeli, i bilo ih je u tisućama različitih oblika i formi. Čak su se oni koji su bili sličnih oblika i formi razlikovali po najrazličitijim bojama.

Mnogi od demona imali su obličja ljudskih bića, dok su mnogi bili slični životinjama koje postoje u našem svijetu. Ostali su bili toliko odvratni da se uopće teško mogu zamisliti. Neki su bili toliko morbidni i gnusni da sam bio na rubu mučnine. Kada sam stigao u drugo nebo, odmah sam znao u kojem smjeru moram krenuti kako bih stigao do trećeg neba gdje se nalazio Bog. Ne znam kako, ali jednostavno sam to znao. Također sam znao da želim li da moja molitva bude uslišana moram se pojaviti pred Bogom Ocem u trećem nebu.

Bio sam svjestan da u duhovnom svijetu putujem pod zaštitom Duha Svetog, ali i da su se anđeli koji su me pratili također kretali pod zaštitom Duha Svetog. Možda se može činiti čudnim da je anđelima bila potrebna zaštita, no sjetite se gdje smo bili, u drugome nebu. Drugo nebo je mjesto gdje je trenutno locirano Sotonino prijestolje. Sotona još nije u paklu iako je pakao (? Ognjeno jezero?) njegova konačna sudbina.

Svi duhovi u tome svijetu bili su svjesni naše prisutnosti i zaštite Duha Svetog nad nama. Kako bih vam dočarao zašto nam je zaštita bila potrebna, osvrnut ću se na dio Biblije koji govori o Sotoninoj moći u drugome nebu. Deseto poglavlje Danijela govori o tome kako je Bog poslao anđela da Danijelu prenese poruku. Zbog važnosti te poruke, Sotona nije htio da bude isporučena. Kako bi anđeo poslan od Boga iz trećeg neba Danijelu prenio poruku morao je proći kroz drugo nebo. Sotona je poslao jednog od svojih knezova ili arkanđela da zaustave anđela. Anđeo se morao boriti, a kako se sam nije mogao probiti morao je pozvati pojačanje. Bog je poslao jednog od svojih knezova ili arkanđela kako bi pomogao glasniku, a čak je i to potrajalo dvadeset i jedan dan. Nakon što je anđeo isporučio poruku, podsjetio je Daniela će se ponovno morati probijati natrag kroz Drugo nebo.

Kako smo se kretali tim svijetom bio sam razočaran kada me pratnja nije povela u smjeru trećeg neba gdje je bio Bog, već je krenula u potpuno suprotnom smjeru. No kako smo se kretali od mjesta do mjesta naučio sam mnogo o demonima.

Drugačije sam radio stvari no što ih mi radimo u fizičkome svijetu. Tako na primjer ne komuniciramo ustima i ušima već mislima. Kao da projiciramo riječi preko misaonih valova i primamo odgovor na isti način. Iako sam sam mogao razmišljati bez da projiciram, shvatio sam da mi to baš nije koristilo budući da su mi anđeli mogli čitati misli.

Mogao sam čuti razne zvukove u tome svijetu, ali nisam slušao ušima. Slušao sam mislima, no svejedno sam mogao čuti zvukove. Kada smo putovali uglavnom smo se kretali «brzinom misli» kako je to zovem. Kada smo putovali «brzinom misli» nije bilo osjeta kretanja. Anđeo bi rekao kamo idemo i mi bismo bili tamo. No u drugim slučajevima ne bismo putovali na taj način već bih itekako bio svjestan kretanja pri putovanju. Jedan od tih slučajeva bio je povratak u fizički svijet gdje sam vidio demone na djelu. Tu smo se kretali poput lebdenja na oblaku. Pa ipak, imao sam osjet kretanja.

Nemojte se zavaravati o demonima jer su vrlo stvarni. Biblija daje više izjava o demonima nego o anđelima. Tako u Luki 10:18 govori da su zli, u Marku 5:8-9 napominje da su mnogobrojni, a u Mateju 10:1 da su nečisti. Matej 12:21-30 navodi da su pod Sotoninim vodstvom, a Matej 8:29 pokazuje da mogu zaposjesti ljude.

U demonskom svijetu postoji podjela snage slično kao u zapovjednom lancu sa činovima i redovima unutar vojske. Određeni demoni nose titule knezova koji vladaju nad određenim područjima – teritorijima, mjestima ili grupama koje mogu biti veličine od jedne osobe do čitave nacije. Kada Sotona knezu dodijeli zadatak, knez ima autoritet djelovati u ime Sotone i koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi ga i izvršio.

Kada smo započeli obilazak Drugog neba, anđeli su započeli pokazujući mi različite tipove demona. Svaki mi je demon bio otkriven u obličju koje je pokazivalo područje za koje je bio zadužen. Uskoro sam otkrio da u demonskome svijetu ne postoji «demon opće prakse» – dobri su samo u jednom području djelovanja za koje su zaduženi.

 

Demoni

 

Kako su mi pojedini tipovi demona bili pokazani, ubrzo sam otkrio društveni red ili položaj među njima. Oni na vrhovnim položajima bili su nalik ljudskim bićima. Kako smo se kretali na niže položaje, vidio sam demone u obličjima polu-životinja i polu-ljudi. Vidio sam demone nalik životinjama koje postoje u našem svijetu. Vidio sam demone koji su bili toliko odvratno morbidni da se uopće teško mogu zamisliti.

Na samom vrhu reda bili su ratni demoni, Sotonina «elita». Oni bi se kretali drugim nebom, uvijek putujući u grupama, nikada sami. A kamo god bi pošli, ostali demoni nižeg ranga bi im se sklanjali s puta. Ovi demoni izgledali su poput ljudi, samo što su bili divovi visoki i do dva i pol metra. Bili su grubi i privlačno građeni, poput divovskih sportaša. Svi su bili brončano obojeni. Ovim divovskim, brončanim vojnicima svi ostali demoni bili su podređeni.

Drugi po snazi tipovi demona imali su obličje običnih ljudi. Svi demoni koji su zauzimali zajedničko područje djelovanja grupirali su se pod zajedničkom komandom. Vođa te grupe bio je demon pohlepe, a unutar grupe nalazili su se se demoni mržnje, požude, razdora i ostali.

Treći po snazi tip i grupa demona bili su u različitim obličjima. Neki su imali ljudsko obličje, dok su drugi bili polu-životinje polu-ljudi. Ostali su ličili životinjama. Ovi su demoni posjedovali vještine poput vračarstva i dugih sličnih područja. Također su među ovom grupom bili i demoni straha, samouništenja kao i oni koji imitiraju duhove preminulih ljudi, te oni koji se fizičkome svijetu manifestiraju kao duhovi.

Kada smo sišli prema četvrtoj grupi ili redu, svi demoni na ovome položaju bili su u obličjima koji nisu ljudski. Neki su ličili na poznate životinje, dok su drugi imali nepoznata obličja. U ovoj su grupi bili demoni ubojstva, brutalnosti, sadizma i ostali povezani s pokoljem.

Još niže dolje prema kraju zapovjednog lanca svi su demoni imali užasna i morbidna obličja. Neki su bili toliko odvratni da su izazivali mučninu. Ovi demoni toliko su se prezirali da su si međusobno podmetali dok su bili u drugome nebu pa i u ovom fizičkom svijetu, a s ostalim demonima se nisu povezivali osim po liniji dužnosti.

Postojala je još jedna grupa demona koju sam imao sposobnost vidjeti, ali se ne sjećam njihovih moći. To saznanje namjerno mi je izbrisano jer mi nije bilo dopušteno znati previše o njima. Ne znam ništa o njihovom rangu i nisam posve siguran glede područja njihovog djelovanja.

Djelomično sam upoznat s njihovim moćnim utjecajem na tjelesno. Čini se da je ova tajanstvena grupa demona različita od svih drugih demona i da djeluje samo u posebnim slučajevima i situacijama. Kako sam već spomenuo, priopćavam vam samo dio onoga što mi je ostalo zabilježeno u pamćenju, iako je i to vrlo maglovito.

Znam da se radi o vrsti demona s kojom se posebno teško boriti. Čini se da njihova snaga leži u tome što njihovo djelovanje na ljudsko biće ostaje anonimno. U toj grupi je i demon koji se u čovjeku manifestira u formi epilepsije. Nisam siguran da li su demoni ti koji uzrokuju epilepsiju kod ljudi, ali je svakako znaju oponašati.

Obilazeći područje Drugog Neba gledao sam demone u pripadajućim grupama i obuzeo me strašan osjećaj. Bio je to jedan preplavljujući, opsesivan i morbidan osjećaj. Taj se osjećaj pojavio nedugo nakon što sam ušao u Drugo Nebo i pitao sam se koji je uzrok tome. Tada sam ujedno spoznao da anđeo može čitati moje misli jer mi je moj anđeo zaštitnik odgovorio: “Taj osjećaj o kojem se pitaš uzrokovan je činjenicom da u ovome svijetu nema ljubavi.” Možete li zamislite sve te demone kako služe gospodaru kojeg ne vole i gospodara koji bez ljubavi vlada nad svim tim bićima. Još je gore zamisliti sva ta bića kako bez ljubavi jednih prema drugima provode čitavu vječnost. To me navelo na razmišljanje kako bi naš fizički svijet, Prvo nebo, izgledalo bez ljubavi. Da nam Bog nije objavio svoju ljubav živjeli bismo u svijetu poput Drugog Neba. Možeš li zamisliti kako bi izgledao tvoj dom ili tvoja zajednica potpuno lišeni ljubavi?

Kada sam spoznao potpuni nedostatak ljubavi u tom svijetu demona, zanimalo me što ih zapravo pokreče, koja je njihova motivacija. Što ih tjera da tako revno rade i tako brzo izvršavaju zapovijedi. Premda ne vole jedni druge, svoje zapovijedi izvršavaju takvom brzinom i revnošću na kojoj bi im mogla pozavidjeti svaka zemaljska vojska.

Pitam se ima li njihova motivacija ikakve veze sa sudom i kaznom koja ih čeka. Čini se da su od svoje prve pobune u Trećem Nebu dosegli točku postojanja gdje je pobuna nemoguća. Možda je njihova jedina pokretačka snaga i ono što im pričinja zadovoljstvo skrivena u izražavanju mržnje prema tijelu. Iako mi je bilo dozvoljeno gledati kako rade, mnogo toga glede njihova djelovanja nije mi posve jasno. Znao sam da se visoki red demona protivi mojoj prisutnosti, ali nisu mi mogli nauditi jer sam bio pod zaštitom Duha. Jedan od demona čak mi se približio i zlobno me pogledao u oči, ali ja nisam osjetio nikakav strah jer sam znao da se demon neće morati suočiti sa mnom nego s onim koji me i doveo na ovo mjesto – s Duhom Svetim. Demoni srednjega reda su me potpuno ignorirali i ponašali se kao da ne postojim. Činilo mi se da demoni nižega reda pokazuju neki strah prema meni ili prema anđelu koji me pratio, no demoni višeg reda nisu pokazivali strah ni prema meni ni prema anđelima.

Moja anđeo pratitelj htio je da vidim demona u njegovom postupku opsjedanja ljudskog bića. U tom trenutka bio sam ispraćen kroz zid koji dijeli dimenziju Drugog Neba od fizičkog svijeta. Vratili smo se u fizički svijet u istu bolnicu u kojoj je ležalo moje tijelo, ali u jednu drugu sobu. Soba je nalikovala na blagovaonicu za zaposlenike bolnice. U njoj se nalazilo dvoje ljudi, mladić i djevojka. Razgovarali su i smijali se. Bilo je očevidno da nisu svjesni naše prisutnosti. Mislili su da su sami, potpuno nesvjesni užasnog bića koje je stajalo između njih. Prema odvratnoj pojavi i formi odmah sam prepoznao da se radi o demonu nižeg reda, reda izopačenih. Ja uopće nisam obraćao pažnju o čemu je ovo dvoje ljudi razgovaralo. Moj fokus je u potpunosti bio na tom demonu. Izgledao je zastrašujuće odvratno. Podsjećao me na bezobličnu, sluzavu, zelenu žabu. Polagano se približio mladićevom licu i odjednom, poput oblaka dima nestao u njegovom licu, kao da je ušao kroz pore u kožu. Kad je demon ušao, anđeli su kazali:”Sada je gotovo”. Anđeo mi je tada krenuo objašnjavati kako je taj demon zaposjeo čovjeka. Kazao je, demon je samog sebe učinio poželjnim i privlačnim za ljude. Istaknuo je da ljudi imaju slobodnu, suverenu volju iznad koje demoni ne mogu ići, isto tako ni anđeli. Bog sam neće povrijediti tu suverenost čovjekove volje. Mi smo načinjeni na sliku Božju pa tako kao i Bog imamo slobodnu volju da izaberemo svoju sudbinu. Ništa više od toga nije mi dozvoljeno da zadržim u svojem pamćenju.

Blijedo se sjećam još jednog načina djelovanja od strane demona kada pod određenim okolnostima mogu zaposjesti malu djecu. Izgleda da je to dozvoljeno upravo demonima iz te tajanstvene grupe. No to se događa samo u vrlo neuobičajenim okolnostima, koliko se sjećam. Prema onome što su mi anđeli rekli, preko devedeset posto svih demonskih aktivnosti u ljudima događa se kod ljudi koji su dosegli ili prešli razinu odgovornosti odnosno uračunljivosti.

Dok mi je sve to govorio, anđeo je istaknuo kako sva Božja djeca imaju vlast da izgone demone, no ta se snaga temelji na vjeri pojedinog kršćanina. Ta će sila djelovati samo ako osoba bez sumnje zna što čini. Postoje kršćani koji su primili poseban dar za to područje. Postoje oni koji su od Duha Svetog pozvani u službu oslobođenja. Takvi ljudi najčešće prime i dar razlikovanja duhova. Vrlo je važno da kada osoba izgoni demone zna o kojem se točno duhu radi. U rijetkim slučajevima kada demon zaposjedne dijete (što u današnje vrijeme više i nije tako rijetko jer su neprijatelju otvorena vrata), potreban je poseban napor i božanski uvid kako bi došlo do oslobođenja. Jedan takav slučaj zabilježen je u Bibliji u Mateju 17:14-21. Svi kršćani imaju potencijal da izgone demone.

Moja pratnja je dalje htjela da vidim demonske aktivnosti u vanjskom svijetu. Tada sam prenesen kroz zidove bolnice ravno na ulicu. Bio sam začuđen gledajući sve te ljudske aktivnosti u fizičkom svijetu. Zaokupljeni svojim dnevnim poslovima potpuno su nesvjesni bića iz duhovnog svijeta koja ih vrebaju. Bio sam potpuno zapanjen i zgrožen dok sam gledao demone raznih formi i oblika kako se kreću među ljudima.

Saznao sam da demoni ne mogu djelovati na čovjeka protiv njegove volje, ali da to ne mogu činiti ni anđeli. Svaki nanovo rođeni kršćanin ima svog anđela čuvara. Saznao sam da se anđeli bore za nas, ali samo na području kojim ne upravlja naša vlastita volja. Ta se borba odnosi više na zaštitu naše “slijepe” strane. Oni se ne mogu suprotstaviti demonima koji dolaze kroz našu slobodnu volju. Zapamtite, mi smo načinjeni na sliku Božju pa tako imamo i suverenu volju.

Saznao sam da se demoni bore s anđelima, iako to nerado čine. Demoni znaju da nas je lakše i jednostavnije uništiti kroz našu vlastitu volju gdje se anđeli ne smiju uplitati. Zbog toga su demoni razvili ogromne vještine u obmanjivanju. Oni djeluju na naše živote služeći se obmanama i prijevarama kojih mi uopće nismo svjesni.

Dano mi je do znanja kako nisu svi demoni u Drugom Nebu. Ima nekih moćnih demona koji se svezani lancima nalaze u paklu. No, Sotona i njegova vojska se trenutno ne nalazi u paklu. Niti tamo žele biti. Nije mi bilo dozvoljeno pogledati na Pakao, ali znam da su ti svezani demoni na neki način prekoračili granice svojeg područja djelovanja.

Bog je u svojoj mudrosti Sotoni i njegovim demonima postavio određene granice unutar kojih im je dozvoljeno djelovati. Oni ne smiju priječi granice dopuštenog. Demoni svezani u paklu upravo su to učinili. To je istaknuto na mnogim mjestima u Bibliji, posebno u Judinoj poslanici. Svaki put kada Sotona izlazi izvan tih zadanih granica mora imati dopuštenje od Boga. U slučaju Joba Sotona je dobio dozvolu od Boga, no u slučaju Petra nije imao dopuštenje. Demoni koji djeluju na djecu to čine samo ukoliko imaju posebno dopuštenje. (Ja bih dodao da određeni grijeh ili grijesi otvaraju demonima legalna vrata, tj, daju ima pravo da djeluju). Nisam mogao saznati koje su to okolnosti u kojima Bog daje dopuštenje, ali one svakako postoje. Ipak, dozvolu da djeluju u maloj djeci demoni rijetko dobivaju (no pogledajte uokolo, sotonska vrata za to najčešće otvaraju roditelji). U ove posljednje dane možemo očekivati porast demonskih aktivnosti, ne samo kod odraslih osoba nego i kod djece. Na to nas je Gospodin upozorio u Marku 13:22 govoreći o lažnim prorocima koji će činiti znakove i čudesa ne bi li zaveli ljude. No teško je razumjeti zašto Bog dopušta demonima da djeluju u maloj djeci.

Demoni koji se nalaze svezani u lancima prekoračili su dane im ovlasti. Njihova nelegalna djela zabilježena su u Postanku 6:2-5. Jer se nisu pridržavali zabrane stigla ih je trenutačna kazna. No konačna kazna nad demonima biti će izvršena na kraju vremena kako piše u Otkrivenju 20:1-3. Kao što znate, ognjeno jezero namijenjeno je za đavla i njegove demone kao njihova vječna sudbina.

U ovo vrijeme moramo paziti na sotonske strelice prijevara i iskušenja. Postoji vremensko ograničenje unutar kojeg demoni imaju pravo djelovati, no taj limit još nije dosegnut. Kao kršćani kojima je Krist dao autoritet mi možemo vezati demone, ali ne za stalno. Mi ih ne možemo otjerati u Pakao, to može učiniti samo Bog. Kršćani mogu izgoniti demone iz izgubljene osobe, no ako se ta osoba ne spasi postoji mogućnost da se demoni vrate. (Pogledaj u Mateja 12:43-45)

Demoni su stvarna, individualna, duhovna bića i upravo su oni ti koji manipuliraju čitavim zlom na ovom svijetu. To sam shvatio dok sam prenesen u duhovnu stvarnost prolazio ulicama grada i užasnut gledao kako demoni djeluju u ljudskim bićima. Premda smo i mi duhovna bića, ograničeni smo našim fizičkim tijelima. Veliki duhovni rat koji danas bijesni između čovječjeg duha i duhovnih sila tame predvodi Sotona s namjerom da manipulira i kontrolira naša ljudska tijela. Naš se duh bori uz pomoć vjere i naše slobodne volje dok se Sotona i njegovi pali anđeli bore služeći se prijevarom, lukavstvom i kušnjama. Ne smijete nikako biti u krivu što se tiče tog ratovanja jer Pismo o tome govori jasno i izričito. Ja sam uistinu vidio demone kako se natječu u stjecanju kontrole nad ljudima.

Možda vam se čini da ti duhovi nadmoćno vladaju nad čitavim čovječanstvom s obzirom da imaju sposobnost vidjeti i čuti naše misli, sve što govorimo ili činimo, dok s druge strane mi nemamo nikakav uvid u njihove aktivnosti. Teško je boriti se s nevidljivim neprijateljem, no sve dok vjeruješ Gospodinu nemaš se čega bojati. Ponekad i najjači među kršćanima posumnjaju u njihovu egzistenciju i djelovanje, jer im je tako lakše. Međutim, čovjek u toj borbi nije bespomoćan. Načinjen na sliku Božju, čovjek kao i Bog ima suverenu volju koju demoni ne mogu narušiti bez da im pojedinac da dopuštenje. Zbog toga su demoni razvili vještinu zavaravanja. Osnovni princip sastoji se u tome da nešto što je zlo učine privlačnim, poželjnim, lijepim i bezazlenim. Tako čovjek postaje manje oprezan i prihvaća stvar koja ga zapravo dovodi u grijeh.

No čovjek u anđelu čuvaru ima moćnog zaštitnika. Anđeo čuvar ne dodjeljuje se svim ljudima nego samo spašenima, onima koji pripadaju Bogu. Upamtite, ni demoni ni anđeli ne mogu narušiti čovjekovu slobodnu volju, zbog toga je djelovanje anđela ograničeno na područje izvan čovjekove slobodne volje. Čovjekovo najjače oružje je Božja Riječ. Govoreći o oružju za duhovno ratovanje, Pavao u Efežanima 6:11-18 ističe Božju riječ kao jedino oružje za napad koje čovjek posjeduje. Premda brojčano daleko nadjačan tim demonima (odnos je tisuću naspram jednog), čovjek je adekvatno opremljen za borbu. Zbog toga što posjeduje suverenu slobodnu volju, anđele čuvare i Božju Riječ čovjek je u borbi za svoju dušu superioran u odnosu na demone.

Zato ovo govorim svima – ako ste ozbiljno predani toj borbi i tražite pobjedu, ne bojte se. Vaš vrhovni zapovjednik, učitelj, iscjelitelj i pomoćnik – Duh Sveti – nikada vas neće napustiti ni zaboraviti.

Kada su anđeli odlučili da sam vidio dovoljno djelovanja demona u fizičkom svijetu, vratio sam se u Drugo Nebo prošavši kroz zid koji dijeli te dvije dimenzije. Moja pratnja me zatim provela do Trećeg Neba i tada sam napokon bio sretan. Naposljetku, tamo sam želio doći od samog početka. Pa čak i u ovoj fazi moj fizički život bio mi je od najveće važnosti.

Odjednom smo se našli na najljepšem mogućem mjestu. S obzirom da sam prethodno govorio o grozotama Drugog Neba možete samo zamisliti koliko sam se iznenadio ljepotom na koju sam naišao ovdje. No Bog mi nije dozvolio zadržati spoznaju o razlogu ljepote tog mjesta. Sjećam se samo da je to za mene bilo najljepše mjesto koje sam ikada vidio. Izgledalo je poput tunela ili neke vrste autoceste. Mjesto je bilo obasjano najsjajnijim svjetlom i u potpunosti okruženo nevidljivim štitom – zaštitom Duha Svetog.

Tom cestom ili tunelom hodala su, kako mi se činilo, ljudska bića. Pitao sam svog pratitelja o njima. Rekao mi je da su to sveti na povratku kući. Bili su to odlazeći duhovi umrlih kršćana na putu kući. Svaki je od tih svetih u pratnji imao najmanje jednog anđela čuvara, a neki su sa sobom imali čitavo mnoštvo anđela. Ovdje se nalazio prolaz iz Zemlje u Treće Nebo. Gledao sam svete kako prolaze tim putem.

Kada sam i ja zakoračio u tunel anđeo me zaustavio i rekao mi da mi nećemo hodati kroz tunel, nego pored njega. Tako da sam ja putovao paralelno sa svetima, ali s vanjske strane tunela. Pri tome se nismo kretale brzinom misli. Više mi se činilo da lebdimo na oblaku, iako nije bilo nikakvog oblaka.

Čitavim putem mogao sam vidjeti svete kako se kreću unutar tunela. Bili su u formi i obliku ljudskih bića, ali nisam mogao prepoznati njihovu rasu, dob i spol. Svi su bili slično odjeveni u odjela koja su se sastojala od dva dijela: košulje i hlača. Boja odijela bila je pastelno plava. Ta je plava boja bila toliko svjetla, gotovo bijela. Shvatio sam da ti sveti još uvijek nisu primili svoja proslavljena tijela.

U početku sam bio razočaran što mi nije bili dozvoljeno putovati zajedno sa svetima u tunelu, ali moje razočaranje je nestalo kada sam saznao da svi idemo na isto mjesto. Kako smo putovali dalje, shvatio sam da su demoni ostajali iza nas. Kako smo se približavali Vratima, tako su nam demoni bili sve udaljeniji. Kada smo stigli pred Vrata, demona više nije bilo nigdje na vidiku. Umjesto da mi dopusti ulaz kroz Vrata, anđeo me postavio ispred njih, malo po strani. Anđeo mi je zapovjedio da stojim i promatram kako se svetima daje odobrenje za ulazak u Nebo. Svetima je bilo dozvoljeno da ulaze isključivo jedan po jedan. Razmišljajući kasnije o tome zaključio sam da se na taj način iskazuje čast svakom pojedincu osobno. Naposljetku, svaki je pojedinac donio odluku svojom suverenom voljom.

Ja sam se pitao zašto meni nije bilo dozvoljeno ući, s obzirom da je to bio cilj mog puta. Bio sam toliko nestrpljiv u želji da svoj zahtjev izložim Bogu da sam promašio bit stvari. Sam Duh Sveti morao mi je na to ukazati. Promatrao sam pedeset svetih kako ulaze u nebo, ali nisam uzeo u obzir vremenski okvir toga. Istovremeno kada je na Zemlji umrlo ovih pedeset svetih, umrlo je i 1950 drugih ljudi. Dakle. Od 2000 ljudi pedeset ih je ušlo u Nebo. Drugim riječima, 97,5% ljudi nije se spasilo. Je li to pokazatelj današnjeg stanja? Ukoliko jest, 97,5% cjelokupnog današnjeg čovječanstva nije spremno susresti se s Bogom. Tužna stvar, prijatelju moj, je u tome što je taj podatak točni pokazatelj doba Laodicejske Crkve u kojem danas živimo. Mi živimo u vremenima gdje većina onih koji idu u crkvu samo ispovijedaju ustima, ali nemaju srca.

Premda sam si rekao kako neću nikoga uvjeravati o stvarima o kojima ovdje govorim, kao dokaz bih želio priložiti Isusovu usporedbu o sijaču iz Mateja 13. Ukoliko pažljivo proučite to poglavlje primijetit ćete kako su tri od četiri osobe odbacile evanđelje koje im se propovijedalo. Žalosno je što većina ljudi koja odbacuje evanđelje toga uopće nije svjesna. Sotona ih uspijeva prevariti i natjerati da povjeruju u njegove laži. Razmišljajući o tim činjenicama shvatio sam koliko gađenje Bog ima prema Laodicejskoj crkvi. Također, sada posve razumijem redak u Mateju 7:22,23 koji govori o mnoštvu koje će na dan suda stajati pred Bogom vapeći:”Gospodine, Gospodine, nismo li prorokovali u Tvoje ime? Nismo li u Tvoje ime izgonili demone? I u Tvoje ime činili čudesa? “A Bog će im odgovoriti: Nikada vas nisam poznavao, odlazite od mene, zlotvori.”

Moj pratitelj mi je kazao da stanem s jedne strane Vrata i izložim svoj slučaj. Uvjeravao me kako će Bog čuti i ispuniti moj zahtjev. Dok sam tako stajao ispred Vrata preplavio me osjećaj radosti i zadovoljstva koji se širio Nebom. Mogao sam iskusiti strahovitu Božju silu. U početku sam osjećao strah i neku vrstu krivnje koja je rasla u meni kad god sam pokušavao ostaviti dojam na druge. U svojim očima vidio sam zaposlenog Boga koji ima mnogo važnijih stvari od toga da mu ja dosađujem. Odjednom, taj je osjećaj nestao. I tada sam u sebi pronašao smionost i hrabrost u spoznaji da sam svom Bogu vjerno služio dugi niz godina.

Hrabro sam pristupio prijestolju i počeo podsjećati Boga kako sam za Njega živio život u ljubavi, obožavanju i žrtvovanju. Govorio sam mu o svim djelima koja sam učinio za njega da bih ga na kraju podsjetio da sam u velikoj nevolji iz koje me samo On može izbaviti i sačuvati moj fizički život. Bog je cijelo to vrijeme šutio. Nakon što sam završio svoje izlaganje, Bog je progovorio stvarnim, čujnim glasom. Glas koji sam čuo ne može se ni sa čime usporediti. Zvuk Njegovog glasa dopro je do mene prije samih riječi. Dok mi je govorio kakav sam zapravo život ja živio jačina njegove ljutnje bacila me na lice. Rekao mi je kako je moja vjera mrtva, moja djela neprihvatljiva, a moj trud uzaludan. Rekao je kako je odvratnost živjeti takav život nazivajući ga životom koji proslavlja Boga. A svi koji tako čine stavljaju se u opasnost da iskuse Njegov vječni gnjev.

Naprosto nisam mogao vjerovati kako je Bog mogao tako sa mnom razgovarati. Ja sam mu godinama služio. Mislio sam da je moj život bio ugodan Bogu. Dok je nabrajao moje pogreške bio sam uvjeren da me zamijenio s nekim drugom osobom. Ponestalo mi je svake snage, nisam se mogao ni pomaknuti, a u sebi sam paničario. Nemoguće da se to što je govorio odnosilo na mene. Sve ove godine ja sam mislio da činim djela za Boga, a sada mi On govori da sam sve radio za sebe. Čak je i moje propovijedanje i svjedočenje o spasiteljskoj milosti Kristovoj imalo svrhu da umiri moju savjest. U stvari, moje vlastite potrebe i želje bile su mi na prvom mjestu. Tek kada su moje potrebe bile zadovoljene, kako bih umirio svoju savjest ja sam činio djela za Boga. Zapravo, ja sam samome sebi postao lažni Bog.

Bog u svojoj Riječi jasno govori da je on ljubomoran Bog koji neće podnositi drugih bogova ispred sebe. Kako bi Bog prihvatio naša djela mi moramo djelovati u skladu s njegovom zapovijedi iz Mateja 6:33 koja glasi: “Prije svega, tražite Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, a sve ostalo će vam se nadodati.” Kad mi je Bog pokazao moje prave motive, biblijski reci iz Mateja 16:24-26 i Luke 14:26-23 postali su mi tako jasni. U Mateju 16 piše: “Tada je Isus rekao svojim učenicima: Ako me tko želi slijediti, treba se odreći samoga sebe, uzeti križ i poći za mnom. Tko god želi spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga.” U Luki 16:26 piše: “Ako tko dođe k meni, a ne voli me više nego što voli oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre pa čak i vlastiti život, taj ne može biti moj učenik. Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” U retku 33 istog poglavlja Isus daje izjavu koja stoji kao temeljni kamen za prethodno citirani dio Pisma: “Isto, dakle, svatko od vas tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.” Tek sada kada sam ukoren stajao pred Bogom, značenje tog dijela Pisma postalo mi je kristalno jasno. Bog mi je otkrio moje prave motive i tak sam tada shvatio da su moja djela bila mrtva. Zbog Božjeg gnjeva nisam mogao ni stajati ni govoriti. Ležao sam tamo bez imalo snage previjajući se u agoniji. Imao sam sreću što je to bio Božji privremeni gnjev, iako to ja u tom trenutku nisam znao. No, moram naglasiti kako mi ni u jednom trenutku Bog nije rekao da nisam spašen ili da moje ime nije napisano u Knjizi Života. Bog nije ni spomenuo spasenje, samo je govorio o mojim djelima. Govoreći o mojim mrtvim djelima, Bog je rekao kako ima ljudi koji misle da su spašeni, ali u stvari nisu. Ti će ljudi iskusiti Njegov vječni gnjev. Jasno mi je rekao kako će se i druga Njegova djeca na Dan suda naći u ovoj situaciji. Ta izjava razotkrila mi je stvarno značenje u 1 Korinćanima 3:15:” Ako nečiji rad, odnosno ono što je izgradio na temelju izgori, čovjek će pretrpjeti gubitak. Međutim, on će sam biti spašen, ali kao onaj koji se bijegom spašava iz vatre”.

Kada sam prvi puta krenuo prema ulazu u Treće Nebo anđeo me zaustavio. U tom trenutku on mi nije rekao da ne smijem ući. Samo mi je rekao da ako uđem, više neću moći izaći van. Zapazite da sam ja odlučio ne ući u Nebo. Ja sam želio natrag svoj tjelesni život. Moj se izbor isključivo temeljio na sebičnim motivima.

Ne mogu opisati bol koju sam trpio dok sam na sebe primao Božji gnjev zbog svog takozvanog služenja. Agonija je bila nezamisliva. Grižnja savjesti bila je poput ogromnog utega koji me pritišće dolje. Kao da me pogodila munja, bio sam šokiran. U potpunosti sam ostao bez snage da bilo što kažem ili mislim.

Polagano, sve mi je počelo sjedati na svoje mjesto. Sjetite se kako Biblija govori da ne smijemo imati drugih bogova. Ja sam bio je uvjeren da je Svevišnji Bog jedini Bog u mom životu. No, ja nisam poslušao dio Pisma koje nam govori kako sve što stane između nas i Gospodina postaje naš ‘Bog’. Shvatio sam da je svaki dan mojeg života bio posvećen meni samom. Moje potrebe bile su na prvom mjestu, a tek onda Božja volja. Ja sam samome sebi postao “Bog”. Naravno da je đavo bio zadovoljan stanjem u kojem sam se nalazio jer nisam bio na korist Bogu i Njegovom Kraljevstvu. Bio sam potpuno ravnodušan prema Božjim stvarima. Nisam se želio mijenjati, a kamoli da svaki dan uzimam Gospodinov križ i umirem sebi. Zbog toga je moj život u Božjim očima bio bezvrijedan.

 

Želim da shvatite zašto vam sve ovo govorim. Mi pokazujemo da smo pravi kršćani tako što preispitujemo motive naših djela i svakog dana činimo ponovno predanje Bogu da mu služimo. Kada prije svega odlučimo služiti Bogu, ta odluka mora biti popraćena djelima.

Kada je Bog završio sa mnom, u trenu oka anđeli su me odnijeli natrag kroz Drugo Nebo u bolničku sobu gdje je ležalo moje tijelo. Nakon što sam se nekako sabrao, počeo sam protestirati anđelima:”Ne! Ne! Bog nije odgovorio na moju molbu! Molim vas, vratite me natrag!” I zaista, anđeli su to učinili. Bog je to unaprijed planirao znajući kako mi je potrebno da iskusim njegovu brižnost i ljubav.

Vraćajući se natrag u Treće Nebo bio sam izvan sebe pokušavajući smisliti logične razloge u prilog mojoj molbi. Bog mi je već rekao kako je moj život bio promašaj. Dakle, nisam mu mogao ponuditi svoju prošlost kao dokaz da ću mu služiti. Sjetio sam se kralja Ezekije. On je molio i vapio Bogu i Bog mu je produžio život za još petnaest godina. Ezekija i ja smo bili sliči, ‘dobri stari dečki’, kako bi se reklo. I on je u srcu imao dobre namjere, ali je imao problema u njihovom provođenju u svakodnevni život. Tako je bilo i sa mnom. Zaključio sam da je Bog s Ezekijom postupio gledajući na njegovo srce. Odlučio sam da ću se i ja na to pozvati pred Bogom.

Tako sam se opet našao pred Bogom. Kako sam se još uvijek živo sjećao Njegovog gnjeva, bojažljivo sam počeo iznositi svoj slučaj. Ovog puta Bog mi je počeo odgovarati milostivim tonom. Prije nego je sve bilo gotovo, Bog mi je s tugom govorio. Započeo sam svoje izlaganje pozivajući se na Ezekiju da bih završio riječima: “Oče, ako ispuniš moju molbu, obećavam da ću biti bolji.”. Gospodin mi je na to odgovorio: ” Howarde, to si već prije obećao.” Bog nije trebao reći ni riječ više. Ovdje su bila sva obećanja koja sam u svom životu dao Bogu. Ni jedno od tih obećanja nije se održalo. Nekako sam ih sve uspio prekršiti. Ostavši bez riječi, pao sam na koljena pred Njim. Sve što sam mogao reći na svoju vlastitu osudu bilo je ‘Amen’. Znao sam da je Bog imao pravo istog trenutka baciti me u pakao. No, umjesto osude, Bog mi je pokazao milost. Ljuske su spale s mojih očiju i odjednom sam bio ispunjen svjetlom. Bog mi se tada pokazao kao moj pravi Otac, a ne kao neki daleki Bog. Po prvi put u svom životu ja sam upoznao Boga kao istinskog Oca i najboljeg prijatelja. Istovremeno, ta je spoznaja u mene donijela veliku bol i tugu. Tuga zbog spoznaje da sam svojim neposluhom mom Ocu nanio bol. Osjetio sam stvarnu, fizičku bol. Kada mi je Bog s tugom počeo govoriti shvatio sam koliko On sam pati. Iako je Bog dozvolio da iskusim bol i patnju, On me nije ostavio samog…

U tom sam trenutku shvatio kako moj tjelesni život uopće nije važan. Jedino što sam želio znati je što moj Otac želi. Njegova volja odjednom je došla na prvo mjesto u mom životu. Upravo tada Bog mi je vratio moj tjelesni život. Tek kada sam dosegnuo točku u kojoj mi moj vlastiti život nije ništa značio, Bog mi ga je dao natrag. Bio sam poput izgubljenog sina koji se vratio Ocu. Tek sada Bog mi je dao poruku za ljude na zemlji.

Sada bih vam želio ponoviti svih pet točaka Božje poruke današnjem svijetu.

 

Za one koji se nazivaju kršćanima, ovo je doba Laodicejske Crkve. Velika većina takozvanih kršćana živi u zabludi. Oni se ‘igraju crkve’, ali to ne žive. Oni tvrde da su kršćani, ali žive poput đavla. Sotona im je prodao ogromnu laž – kako je s njima sve u redu. On im kaže kako je u redu dolaziti na nedjeljnu službe, a između toga živjeti kako žele. Uvjerio ih je da što se tiče njihovog kršćanskog života ne trebaju ništa više, da imaju sve što im je potrebno.

Sotona je osobni đavo!

Što se čitavog svijeta tiče, on se nalazi u Noinom drugom danu. Kao što je bilo u vrijeme Noe, tako će biti i u dane dolaska sina čovječjeg. Ljudi nisu ozbiljno shvaćali Noine Riječi. Iako su mogli vidjeti olujne oblake, nisu vjerovali da će pasti kiša. Isto je i danas. Čovječanstvo može vidjeti znakove posljednjih vremena, ali unatoč svemu ne vjeruje da će se išta promijeniti. Ono se ne priprema za neodgodivi Božji dolazak.

Svi koji sebe nazivaju kršćanima ovdje na zemlji bi trebali biti Kristovi ambasadori. Ukoliko netko želi istinsko svjedočanstvo i silu u svom životu mora živjeti u vjeri 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Istinski kršćani žive život u štovanju Boga, bez da o tome samo govore. Štovati Boga samo ustima, bez srca, potpuno je neprihvatljivo.

Bog upravo sada regrutira vojsku koja će još jednom uzdrmati svijet. Koristeći svoje vojnike Bog će činiti velika čudesa koja će uzdrmati hijerarhije takozvanih organiziranih religija u današnjem svijetu. Ti vojnici koje Bog danas regrutira pokazat će Božju silu veću i od one u vrijeme prvog silaska Duha na učenike.

“Alfa i Omega, Onaj koji je stvorio čitav svemir suosjećao je s patnjom jednog svog djeteta. O, kolika je to ljubav! Koliko razumijevanje! To nadilazi mogućnost našeg ljudskog shvaćanja. O, koliko je samo jedno malo zemaljsko dijete dragocjeno Velikom Bogu”.

https://www.youtube.com/watch?v=n24_VeD5f88

https://www.youtube.com/watch?v=4mZ9c9GnJig

Athet Pyan Shinthaw Paulu - UMRL KOT BUDISTIČNI MENIH, OŽIVEL KOT KRISTJAN

 

Izjemno pričevanje budističnega meniha v Mjanmaru (Burmi),

ki se je vrnil v življenje kot spremenjen človek!

Athet Pyan Shinthaw Paul

 

Zgodbo pripoveduje Athet Pyan Shinthaw Paulu

 

 

Uvod

 

Zgodba, ki sledi, je preprosto prevod posnetega pričevanja človeka z zgodbo, ki spremeni življenje. To ni intervju ali biografija, ampak preprosto besede človeka samega. Različni ljudje se na različne načine odzovejo, ko slišijo to zgodbo. Nekateri so navdihnjeni, nekateri skeptični, nekateri se bodo norčevali in zasmehovali, medtem ko so bili drugi celo polni besa in jeze, prepričani, da so te besede blodnja norega človeka ali dodelana prevara. Nekateri kristjani so zgodbi nasprotovali preprosto zato, ker radikalni in čudežni dogodki, ki so tukaj opisani, ne ustrezajo njihovi šibki podobi Vsemogočnega Boga.

Za to zgodbo nas je najprej seznanilo več voditeljev birmanskih cerkva, ki so jo delili z nami. Ti voditelji so preučili zgodbo in niso našli nobenega namiga, da bi šlo za prevaro. S tem v mislih smo se odločili izstopiti in razširiti zgodbo. Tega ne počnemo zaradi kakršnega koli denarnega dobička ali z motivacijo samo-promocije. Samo želimo pustiti, da zgodba govori sama zase, in povabiti krščanske vernike, da jo presojajo v skladu s Svetim pismom. Če Bog želi, da je kateri koli del namenjen Njegovi slavi ali spodbudi njegovemu ljudstvu, potem molimo, da bo njegov Duh deloval v srcih bralcev na te načine.

Nekateri ljudje so nam povedali, da mislijo, da menih v tej zgodbi ni nikoli dejansko umrl, ampak da je le padel v nezavest, stvari, ki jih je videl in slišal, pa so bile del halucinacije, ki jo je povzročila vročina. Karkoli že mislite, ostaja preprosto dejstvo, da so dogodki te zgodbe tako radikalno spremenili tega človeka, da se je njegovo življenje po spodaj opisanih dogodkih povsem obrnilo za 180 stopinj. Neustrašno in pogumno je povedal svojo zgodbo za veliko osebno ceno, vključno z zaporom. Sorodniki, prijatelji in sodelavci so ga zaničevali, grozili so mu s smrtjo, ker ni bil pripravljen ogroziti svojega sporočila. Kaj je motiviralo tega človeka, da je bil pripravljen tvegati vse? Ne glede na to, ali mu verjamemo ali ne, je njegova zgodba zagotovo vredna poslušanja in razmisleka. Na ciničnem Zahodu veliko ljudi zahteva trdne dokaze za take stvari, dokaze, ki bi zdržali na sodišču. Ali lahko brez dvoma zagotovimo, da so se vse te stvari zgodile? Ne, ne moremo. Vendar menimo, da je vredno ponoviti zgodbo tega človeka z njegovimi lastnimi besedami, da bodo bralci lahko presodili sami.

 

Moja zgodnja leta

 

 

Pozdravljeni! Moje ime je Athet Pyan Shinthaw Paulu. Sem iz države Myanmar. Z vami bi rad delil svoje pričevanje o tem, kaj se mi je zgodilo, a najprej bi rad podal nekaj kratkih informacij o ozadju svojega življenja med odraščanjem.

Rodil sem se leta 1958 v mestu Bogale na območju delte Iravadija v južnem Mjanmaru [nekdanja Burma]. Moji starši, ki so bili predani budisti kot večina ljudi v Mjanmaru, so me poimenovali Thitpin [kar v angleščini pomeni 'drevo']. Tam, kjer sem odraščal, je bilo naše življenje zelo preprosto. Pri 13 letih sem pustil šolo in začel delati na ribiški ladji. Ribe in včasih tudi kozice smo lovili iz številnih rek in potokov na območju Irrawaddyja. Pri 16 letih sem postal voditelj čolna. Takrat sem živel na otoku Upper Mainmahlagyon [Mainmahlagyon v angleščini pomeni 'Otok lepih žensk', severno od mesta Bogale, kjer sem se rodil. Ta kraj je približno 100 milj jugozahodno od Yangona [Rangoon], glavnega mesta naše države.

 

Nekega dne, ko sem bil star 17 let, smo v naše mreže ujeli ogromno rib. Zaradi številnih rib nas je pritegnil velik krokodil. Sledil je našemu čolnu in nas poskušal napasti. Bili smo prestrašeni, zato smo s svojimi čolni mrzlično veslali proti bregu reke, kolikor hitro smo lahko. Krokodil nam je sledil in z repom razbil naš čoln. Čeprav v tem incidentu nihče ni umrl, je napad močno vplival na moje življenje. Nisem več hotel loviti rib. Naš čoln je potonil zaradi napada krokodila. Tisto noč smo morali s potniškim čolnom domov v našo vas.

Kmalu zatem so se delodajalci mojega očeta premestili v Yangon City [prej imenovan Rangoon]. Pri 18 letih so me poslali v budistični samostan za redovnika novinca. Večina staršev v Mjanmaru skuša svojega sina poslati v budistični samostan, vsaj za nekaj časa, saj se šteje za veliko čast, da sin služi na ta način. Ta običaj se držimo že več sto let. (Ali se ni dogajalo podobno tudi redovnicami in redovniki v naši deželi Sloveniji?).

 

Goreč Budin učenec

 

Ko sem dopolnil 19 let in 3 mesece (leta 1977), sem postal normalen menih. Starejši menih v mojem samostanu mi je dal novo budistično ime, kar je običaj pri nas. Zdaj sem se imenoval U Nata Pannita Ashinthuriya. Ko postanemo menih, ne uporabljamo več imena, ki so nam ga ob rojstvu dali starši. Samostan, v katerem sem živel, se imenuje Mandalay Kyaikasan Kyaing. Starejšemu menihu je bilo ime U Zadila Kyar Ni Kan Sayadaw [U Zadila je njegov naziv]. Bil je najbolj znan budistični menih v celem Mjanmaru tistega časa. Vsi so vedeli, kdo je. Ljudje so ga zelo častili in spoštovali kot velikega učitelja. Pravim, da je "bil", ker je leta 1983 nenadoma umrl, ko je bil udeležen v prometni nesreči s smrtnim izidom. Njegova smrt je šokirala vse. Takrat sem bil šest let menih.

Trudil sem se, da bi bil čim boljši menih in sledil vsem zapovedim budizma. V nekem obdobju sem se preselil na pokopališče, kjer sem živel in nenehno meditiral. Nekateri menihi, ki res želijo spoznati Budove resnice, počnejo stvari, kot sem jaz. Nekateri se preselijo globoko v gozdove, kjer živijo življenje odrekanja in revščine. Skušal sem zanikati svoje sebične misli in želje, pobegniti pred boleznijo in trpljenjem ter se osvoboditi kroga tega sveta. Na pokopališču se nisem bal duhov. Poskušal sem doseči takšen notranji mir in samospoznanje, da sem tudi, ko je komar pristal na moji roki, pustil, da me ugrizne, namesto da bi se ga otresel!

 

Dolga leta sem si prizadeval biti najboljši menih, kar sem lahko, in ne škodovati nobenemu živemu bitju. Preučeval sem svete budistične nauke tako kot vsi moji predniki pred mano. Moje življenje je potekalo kot menih, dokler nisem zelo, zelo zbolel. Takrat sem bil v Mandalayu in so me morali odpeljati v bolnišnico na zdravljenje. Zdravniki so mi naredili nekaj testov in rekli, da imam rumeno mrzlico in malarijo hkrati! Po približno enem mesecu v bolnišnici mi je bilo vse slabše. Zdravniki so mi rekli, da ni nobene možnosti, da bi okreval, in so me odpustili, da bi poskrbeli za smrt.

To je kratek opis moje preteklosti. Zdaj bi vam rad povedal nekaj izjemnih stvari, ki so se mi zgodile po tem času...

 

Vizija, ki je za vedno spremenila moje življenje

 

Ko so me odpustili iz bolnišnice, sem se vrnil v samostan, kjer so drugi menihi skrbeli zame. Postajal sem vedno šibkejši in padal sem v nezavest. Kasneje sem izvedel, da sem dejansko umrl za tri dni. Moje telo je razpadlo in zaudarjalo po smrti, moje srce pa je prenehalo biti. Moje telo so pripravili za upepelitev in opravili tradicionalne budistične obrede čiščenja.

Čeprav sem v telesu izginil, se spominjam, da sta bila moj um in duh popolnoma čuječa. Bil sem v zelo, zelo močni nevihti. Ogromen veter je zravnal celotno pokrajino, dokler ni več stalo nobeno drevje ali karkoli drugega, samo ravna ravnina. Nekaj ​​časa sem zelo hitro hodil po tej ravnini. Nikjer ni bilo drugih ljudi, bil sem čisto sam. Čez nekaj časa sem prečkal reko. Na drugi strani reke sem videl strašno, strašno ognjeno jezero. V budizmu nimamo koncepta takega kraja. Sprva sem bil zmeden in nisem vedel, da je to pekel, dokler nisem videl Yame, kralja pekla [Yama je ime, ki ga v številnih kulturah po vsej Aziji pripisujejo kralju pekla]. Njegov obraz je bil videti kot obraz leva, njegovo telo je bilo kot lev, toda njegove noge so bile kot naga [kačji duh]. Na glavi je imel več rogov. Njegov obraz je bil zelo oster in bilo me je zelo strah. Trepetajoč sem ga vprašal kako mu je ime. Odgovoril je: »Jaz sem kralj pekla, Uničevalec.« (Primerjava z Janez 10:10a).

 

Strašno, strašno ognjeno jezero.

 

Kralj pekla mi je rekel, naj pogledam v ognjeno jezero. Pogledal sem in videl oblačila žafranaste barve, ki jih nosijo budistični menihi v Mjanmaru. Pogledal sem bližje in videl obrito glavo moškega. Ko sem pogledal človekov obraz, sem videl, da je U Zadila Kyar Ni Kan Sayadaw [slavni menih, ki je umrl v prometni nesreči leta 1983]. Vprašal sem kralja pekla, zakaj je bil moj nekdanji vodja zaprt v tem jezeru muk. Rekel sem: »Zakaj je v tem ognjenem jezeru«? Bil je zelo dober učitelj. Imel je celo kaseto z naslovom 'Are You a Man or a Dog?' (Ali si človek ali pes?), ki je tisočim ljudem pomagalo razumeti, da je njihova vrednost kot ljudi veliko večja od vrednosti živali. Kralj pekla je odgovoril: »Da, bil je dober učitelj, vendar ni verjel v Jezusa Kristusa. Zato je v peklu«.

Rekli so mi, naj pogledam še eno osebo, ki je bila v ognju. Videla sem moškega z zelo dolgimi lasmi, ovitimi na levi strani glave. Nosil je tudi haljo. Vprašal sem kralja pekla: »Kdo je ta človek?« Odgovoril je: »To je tisti, ki ga častiš: Gautama [Buda]«. Bil sem zelo vznemirjen, ko sem videl Gautamo v peklu. Protestiral sem: »Gautama je imel dobro etnično pripadnost in dober moralni značaj, zakaj trpi v tem ognjenem jezeru«? Kralj pekla mi je odgovoril: »Ni pomembno, kako dober je bil. Na tem mestu je, ker ni verjel v Večnega Boga«.

Nato sem videl še enega moškega, ki je bil videti, kot da bi nosil vojaško uniformo. Na prsih je imel veliko rano. Vprašal sem: »Kdo je ta človek«? Kralj pekla je rekel: »To je Aung San, revolucionarni voditelj Mjanmara«. Rekli so mi: »Aung San je tukaj, ker je preganjal in ubijal kristjane, predvsem pa zato, ker ni verjel v Jezusa Kristusa«. V Mjanmaru imajo ljudje pogost pregovor: »Vojaki nikoli ne umrejo, živijo naprej«. Povedali so mi, da imajo legije pekla pregovor: »Vojaki nikoli ne umrejo, ampak gredo v pekel za vedno«-

Pogledal sem in videl drugega človeka v ognjenem jezeru. Bil je zelo visok človek in je bil oblečen v vojaški oklep. Držal je tudi meč in ščit. Ta človek je imel rano na čelu. Ta moški je bil višji od vseh, kar sem jih kdaj videl. Bil je šestkrat daljši od človeškega komolca in konice njegovih prstov, ko iztegne svojo roko naravnost, plus ena polovica človeških prstov, ko razpre roko. Kralj pekla je rekel: »Temu človeku je ime Goljat. V peklu je, ker je preklinjal večnega Boga in njegovega služabnika Davida«. Bil sem zmeden, ker nisem vedel, kdo sta Goljat ali David. Kralj pekla je rekel: »Goljat je zapisan v krščanski Bibliji. Zdaj ga ne poznate, a ko boste postali kristjan, boste vedeli, kdo je«.

Nato so me odpeljali na kraj, kjer sem videl bogate in revne ljudi, ki so se pripravljali na večerjo. Vprašal sem: »Kdo je skuhal hrano za te ljudi«? Kralj pekla je odgovoril: »Revni si morajo pripraviti hrano sami, bogati ljudje pa dobijo druge, da jim kuhajo«. Ko je bila hrana pripravljena za bogataše, so sedli k obroku. Takoj, ko so začeli, se je dvignil gost dim. Bogataši so jedli čim hitreje, da bi si olajšali vest. Zaradi dima so težko dihali. Jesti so morali hitro, ker so se bali, da bodo izgubili denar. Njihov denar je njihov bog.

Nato je k meni prišel še en kralj pekla. Videl sem tudi bitje, katerega naloga je podžigati ogenj pod ognjenim jezerom, da ga ohranja vročega. To bitje me je vprašalo: »Ali greš tudi ti v ognjeno jezero«? Odgovoril sem: »Ne! Tukaj sem samo da opazujem!« Videz tega bitja, ki neti ogenj, je bil zelo grozljiv. Na glavi je imel deset rogov in v roki sulico, ki je imela na koncu sedem ostrih rezil. Bitje mi je reklo: »Prav imaš. Sem si prišel samo opazovat. Tukaj ne najdem tvojega imena«. Rekel je: »Zdaj se moraš vrniti po poti, po kateri si prišel.« Usmeril me je proti pusti planjavi, po kateri sem najprej hodil, preden sem prišel do ognjenega jezera.

 

Pot odločitve

 

Dolgo sem hodil, dokler nisem izkrvavel. Bilo mi je vroče in zelo me je bolelo. Končno sem po približno treh urah hoje prišel do široke ceste. Nekaj ​​časa sem hodil po tej cesti, dokler nisem prišel do razcepa. Ena cesta, ki je šla na levo, je bila široka. Na desno stran se je odcepila manjša cesta. Na razcepu je bil kažipot, kjer je bilo napisano, da je cesta na levo za tiste, ki ne verujejo v Gospoda Jezusa Kristusa. Manjša cesta na desni je bila za vernike v Jezusa Kristusa.

Zanimalo me je, kam vodi večja cesta, zato sem začel najprej hoditi po njej. Približno 300 metrov pred menoj sta hodila dva moška. Poskušal sem ju dohiteti, da bi lahko hodil z njima, a ne glede na to, koliko sem se trudil, ju nisem mogel dohiteti, zato sem se obrnil in šel nazaj do razcepa. Še naprej sem opazoval ta dva moška, ​​ko sta hodila po široki cesti, vse dlje od mene. Ko sta prišla do konca ceste, sta bili nenadoma zabodena. Ta dva človeka sta vpila od hude bolečine! Tudi jaz sem jokala, ko sem videl, kaj se jima je zgodilo! Spoznal sem, da se je večja cesta končala v veliki nevarnosti za tiste, ki so potovali po njej.

 

Pogled v nebesa

 

Namesto tega sem začel hoditi po cesti vernikov. Po približno eni uri potovanja se je površina ceste spremenila v čisto zlato. Bilo je tako čisto, da sem, ko sem pogledal navzdol, popolnoma videl svoj odsev. Nato sem zagledala moškega, ki je stal pred menoj. Nosil je belo haljo. Slišal sem tudi lepo petje. Oh, bilo je tako lepo in čisto! Bilo je veliko boljše in bolj smiselno kot bogoslužje, ki ga imamo v cerkvah tukaj na zemlji. Moški v beli halji me je prosil, naj hodim z njim. Vprašal sem ga: »Kako ti je ime«? vendar se ni oglasil. Ko sem ga šestkrat vprašal po imenu, je moški odgovoril: »Jaz sem tisti, ki ima ključ do nebes. Nebesa so zelo, zelo lep kraj. Tja ne moreš iti zdaj, toda če slediš Jezusu Kristusu, lahko greš tja po tem življenju«? Moškemu je bilo ime Peter.

Peter me je nato prosil, naj se usedem, in mi pokazal mesto na severu. Peter je rekel: »Poglej proti severu in glej, kako je Bog ustvaril človeka« Od daleč sem videl Večnega Boga. Bog je spregovoril angelu: »Naredimo človeka«. Angel je prosil Boga in rekel: »Prosim, ne naredi človeka. Storil ti bo krivico in te bo žalostil«. [V burmanščini dobesedno: »Zaradi njega boš izgubil obraz.«]. Toda Bog je vseeno ustvaril človeka z imenom. Bog je dahnil v človeka in človek je oživel. Dal mu je ime »Adam«. [Opomba: budisti ne verjamejo v stvarjenje sveta ali človeka, zato je imela ta izkušnja velik vpliv na meniha].

Poslano nazaj z novim imenom

 

Nato je Peter rekel: »Zdaj pa vstani in pojdi nazaj, od koder si prišel. Govori z ljudmi, ki častijo Budo in ki častijo malike. Povej jim, da bodo morali oditi v pekel, če se ne spremenijo. Tisti, ki gradijo templje in malike, bodo prav tako morali iti v pekel. Tisti, ki dajejo daritve menihom, da bi si z njimi zaslužili, gredo v pekel. Vsi tisti, ki molijo k menihom in jih kličejo 'Pra' [spoštljiv naziv za menihe], bodo šli v pekel. Tisti, ki pojejo in 'dajejo življenje' malikom, bodo šli v pekel. Vsi tisti, ki ne verjamejo v Jezusa Kristusa, bodo šli v pekel«. Peter mi je rekel, naj se vrnem na zemljo in pričujem o stvareh, ki sem jih videl. Rekel je tudi: »Govoriti moraš v svojem novem imenu. Od zdaj naprej se boš imenoval Athet Pyan Shinthaw Paulu [»Pavel, ki je oživel.«].

Nisem se hotel vrniti na široko pot. Hotel sem v nebesa. Angeli so odprli knjigo. Najprej so v knjigi iskali moje ime iz otroštva (Thitpin), a ga niso našli. Nato so iskali ime, ki sem ga dobil, ko sem vstopil v kapuco budističnih menihov (U Nata Pannita Ashinthuriya), vendar tudi to ni bilo zapisano v knjigi. Nato je Peter rekel: »Tvoje ime še ni zapisano. Vrniti se moraš in pričati o Jezusu, budističnemu ljudstvu«.

Nazaj sem šel po zlati cesti. Spet sem slišal čudovito petje, kakršnega še nisem slišal ne prej ne pozneje. Peter je hodil z menoj do takrat, ko sem se vrnil na zemljo. Pokazal mi je lestev, ki je segala od neba do neba. Lestev ni segala do zemlje, ampak se je ustavila v zraku. Na lestvi sem videl veliko angelov, nekateri so šli v nebesa, drugi pa po lestvi dol. Bili so zelo zaposleni. Petra sem vprašal: »Kdo so oni?« Peter je odgovoril: »So Božji glasniki. V nebesa sporočajo imena vseh tistih, ki verujejo v Jezusa Kristusa, in imena tistih, ki ne verujejo«. Peter mi je nato rekel, da je čas, da se vrnem.

 

To je duh!

 

Naslednje, česar sem se zavedel, je bil zvok joka. Slišal sem lastno mamo vpiti: »Sin moj, zakaj si nas zdaj zapustil«? Slišal sem tudi mnoge druge ljudi jokati. Spoznal sem, da ležim v škatli. Začel sem se premikati. Moja mama in oče sta začela kričati: »Živ je! Živ je«! Drugi ljudje, ki so bili dlje stran, niso verjeli mojim staršem. Nato sem položil roke na stranice škatle in sedel pokonci. Veliko ljudi je prevzela groza. Zavpili so: »To je duh«! In zbežali so, kakor hitro so jih nosile noge.

Tisti, ki so ostali, so ostali brez besed in trepetajoči. Opazil sem, da sedim v smrdljivi tekočini in telesnih tekočinah, dovolj, da napolnim približno tri skodelice in pol. To je bila tekočina, ki je iztekla iz mojega želodca in notranjosti, medtem ko je moje telo ležalo v krsti. Zato so ljudje vedeli, da sem res mrtev. Znotraj krste je bila vrsta plastične plošče, pritrjene na les. Ta rjuha je tam postavljena, da zadrži tekočino trupla, ker mnoga mrtva telesa sproščajo veliko tekočine, kakor je tudi moje.

Kasneje sem izvedel, da me je le nekaj trenutkov ločilo od kremiranja v plamenih. V Mjanmaru ljudi položijo v krsto, pokrov zaprejo z žeblji in celotno krsto zažgejo. Preden sem oživel, sta mama in oče lahko še zadnjič pogledala moje telo. Nekaj ​​trenutkov kasneje bi bil pokrov moje krste pribit in upepelili bi me!

Takoj sem začel razlagati stvari, ki sem jih videl in slišal. Ljudje so bili začudeni. Povedal sem jim o moških, ki sem jih videl v ognjenem jezeru, in jim rekel, da samo kristjani poznajo resnico, in da so bili naši predniki in mi tisočletja zavedeni! Povedal sem jim, da je vse, kar verjamemo, laž. Ljudje so bili presenečeni, ker so vedeli, kakšen menih sem bil in kako goreč sem bil za Budove nauke.

V Mjanmaru, ko oseba umre, je njeno ime in starost napisano na strani krste. Ko menih umre, se na boku krste zapiše njegovo ime, starost in število let redovniškega služenja. Bil sem že zabeležen kot mrtev, a kot vidite, sem zdaj živ!

 

Epilog

 

Odkar je 'Pavel, ki je oživel' doživel zgornjo zgodbo, je ostal zvesta priča Gospodu Jezusu Kristusu. Birmanski pastorji so nam povedali, da je na stotine drugih menihov vodil k veri v Kristusa. Njegovo pričanje je bilo očitno zelo brezkompromisno. Zaradi tega je njegovo sporočilo užalilo mnoge ljudi, ki ne morejo sprejeti, da obstaja samo ena Pot v nebesa, Gospod Jezus Kristus. Kljub velikemu nasprotovanju so bile njegove izkušnje zanj tako resnične, da ni omahoval. Po dolgih letih kot budistični menih, je kot dosleden privrženec budističnih naukov takoj po svojem vstajenju od mrtvih, oznanjal Kristusov evangelij in spodbujal druge menihe, naj zapustijo vse lažne bogove in z vsem srcem sledijo Jezusu Kristusu. Preden je zbolel in umrl, sploh ni bil izpostavljen krščanstvu.

V želji, da bi svoje sporočilo posredoval čim večjemu številu ljudi, je ta sodobni Lazar začel razdeljevati avdio in video kasete s svojo zgodbo. Policija in budistične oblasti v Mjanmaru so naredile vse, kar je v njihovi moči, da bi zbrale te posnetke in jih uničile. Pričevanje, ki ste ga pravkar prebrali, je bilo prevedeno z ene od teh kaset. Rečeno nam je, da je zdaj zelo nevarno za državljane Mjanmara, da imajo te posnetke.

Njegovo neustrašno pričanje ga je vsaj enkrat pripeljalo v zapor, kjer oblasti niso uspele, da bi ga utišale. Po izpustitvi je še naprej pričeval o stvareh, ki jih je videl in slišal. Njegovo trenutno bivališče ni gotovo. En burmanski obveščevalec nam je povedal, da je v zaporu in je bil morda umorjen, drugemu obveščevalcu pa je bilo rečeno, da je zdaj izpuščen iz zapora in nadaljuje svojo službo.