Lester Sumrall - DJEVOJČICA KOJA JE BILA OSLOBOĐENA

 

DJEVOJĆICA, KOJA JE BILA OSLOBOĐENA

Autor: Lester Sumrall

 

 

12.05.1953. časopis 'Daily Mirror' je objavio neobičnu priču pod naslovom 'Policijski liječnik odbacuje priču o demonima koji ujedaju.'

Štićenica gradskog zatvora zbunila je policiju i medicinske istražitelje svojom pričom o dva zla duha koja su je ujedala.

Narednik Guillermo Abad je ispričao kako je djevojka tvrdila da je dvadeset puta bila ujedena.

Također je tvrdio da je pri svakom ujedu vrištala.

Ona je sinoć pred gomilom promatrača u zatvoru slabašno, ali razumno odgovarala na postavljena pitanja.

S vremena na vrijeme lice joj je poprimalo prestrašeni i užasnuti izraz kao da se upravo suočava s tom 'stvari'.

Divlje se okretala oko sebe, vrišteći, boreći se i udarajući rukama o ramena.

Nakon toga njeno neumorno opiranje je popuštalo i ona je oslabljena i u polunesvjestici padala na ruke ljudi koji su je pridržavali.

Povrativši se iz toga stanja, rekla je da je jedan od zlih duhova bio velik i taman, kovrčave kose i dlakavih ruku i prsa.

Imao je velike i oštre oči i dva očnjaka.

Glas mu je bio poput duboke jeke.

Bio je zaodjenut u crno.

Zadnji ugriz je djevojka dobila na svom desnom koljenu.

Bio je to prvi ugriz u donjem dijelu njenog tijela.

Ostali tragovi ugriza pojavljivali su se na njenom vratu, ramenima i rukama.

Časopis 'Manila Cronicle' je sutradan objavio daljnje novosti u vezi mlade žene po imenu Clarita Villaneuva: 'Najmanje dvadeset i pet kompetentnih osoba, zajedno sa šefom policije, pok. Cesarom Lucerom tvrde da je ovo vrlo stvaran primjer prestravljene žene koju su do ludila izgrizle 'nevidljive osobe'.

Ona je pokazala nekoliko ujeda na raznim dijelovima tijela.

Koliko je dvadeset pet svjedoka moglo primijetiti, te ozljede joj nitko nije mogao nanijeti.

Svaki put kada su je napali 'nevidljivi demoni', Villaneuva se previjala od bolova, vikala i vrištala u strahu.

Fra Benito Vargas ( rimokatolik ) ... je prisustvovao prvom napadu koji je doživjela mlada Villaneuva.

Rekao je da ne bi želio iznijeti nikakav sud o onome što je vidio.

No, također je rekao da je činjenica da 'je vidio kako je tri puta ugrižena'.

U periodima između napada koje je prolazila, Villaneuva je bila savršeno normalna.

Normalno bi razgovarala s ljudima oko sebe, ali bi nakon nekog vremena počela vikati tresući se i zapadajući u stanje histerije.

Vrištala bi čitavo vrijeme dok su joj oči blještale poput vatre.

Tada bi pokazala dio tijela koji je bio napadnut, te gotovo bez svijesti pala na ruke inspektora.

Na mjestima koja je pokazala svjedocima bili su vidljivi tragovi zubiju i mokri od sline.

U to sam vrijeme radio na osnivanju crkve u Manili. Novinska izvješća nisu privukla moju pozornost.

No, poslušavši četrdesetpetominutni program radio stanice DZFM, bio sam osobno uvučen u čitavu stvar.

Spiker je emisiju najavio na dramatičan način: 'Dobra večer, dame i gospodo. Ukoliko imate slabo srce molimo vas da ugasite svoje radio uređaje.'

Poglasnio sam svoj radio.

Odmah potom začuli su se prodorni vriskovi praćeni paklenskom bukom. Doktori su zbunjeno govorili: Sve se to može objasniti! Naši dosjei pokazuju da je ovaj fenomen poznat otprije... To je epilepsija... To je krajnja histerija.'

Drugi su uzbuđeno govorili: 'Gledajte, pojavljiju se tragovi zubiju!' Ostali su govorili: 'Djevojku guši nekekva nevidljiva stvar.

Lice joj je poplavilo, a na vratu se pokazuju tragovi!' Tada bi Clarita ponovo zavrištala.

Slušajući sve ovo u svojoj udobnoj sobi, okrenuo sam se svojoj ženi i rekao: 'Ova djevojka nije bolesna i doktori su bespomoćni pred takvim neprijateljem.

Njeno zapomaganje je zapomaganje osobe koja je prokleta i osuđena na propast; ta je djevojka u vlasti demona.'

Nakon slušanja tog programa, nikako nisam mogao zaspati.

Hodao sam po sobi i vapio Bogu da oslobodi tu jadnu djevojku koja se nalazila u gradskom zatvoru.

No, što sam dulje molio to je teret na mojoj duši postajao sve teži.

Rekao sam: 'O, Bože, ako je đavao u toj djevojci, ti ga možeš izbaciti van! Molim te, učini to!'

Nakon što sam molio cijelu noć, Bog je progovorio mom srcu: 'Ako odeš u taj zatvor i pomoliš se za nju, ja ću je osloboditi.'

No, ja nisam želio ići onamo.

Čuo sam samog sebe kako govorim: 'Ne, Bože, nikada ne bih mogao otići na to mjesto.

Naučnici, profesori, pravni stručnjaci pa čak i spiritisti su pokušali pomoći toj djevojci.

Svi su u novinama dobili loš publicitet. ne mogu ići, Bože.'

'Ne' - odgovorio sam.

No, uvidio sam da više ne mogu moliti za nju.

Kad god bih počeo vapiti Bogu da je oslobodi, moja bi me savjest zaustavljala govoreći: 'Nisi iskren jer odbijaš ići k njoj i vidjeti je.' Naposljetku sam odlučio otići u zatvor Bilibid i moliti za tu djevojku.

U gradu s nekoliko milijuna stanovnika, i u ogromnom zatvoru kao što je Bilibid nije baš lako dobiti razgovor s tako poznatom ličnošću.

Sljedećeg jutra, na putu u grad, svratio sam do arhitekta koji je projektirao zgradu naše crkve.

Ime mu je Leopoldo Coronel i bio je osobni prijatelj gradonačelnika Manile. Na moj zahtjev posjetili smo gradonačelnika Lacsona i dobio sam dozvolu da molim za Claritu.

No, rekli su mi da će dozvola postati važećom samo ukoliko i glavni medicinski savjetnik policijskog odjela, dr. Mariano Lara da svoje odobrenje da se moli za djevojku.

Mr. Coronel nije poznavao dr. Laru, no zahvaljujući posredovanju jednog od mojih prijatelja, uspjeli smo se o svemu dogovoriti.

Mr. Coronel i ja otišli smo u zatvor Bilibid, gdje su nas odvevi k doktoru Lari, koji se nalazio u mrtvačnici.

Okružje je bilo jezovito.

Prvo što mi je upalo u oči bio je leš koji je ležao na stolu.

Drugi leš je ležao na nosiljci, umotan u plahtu.

Na stolu je bilo puno vrčeva napunjenih alkoholom u kojima su bili dijelovi ljudskih tijela.

Kasnije smo doznali da je to bilo pripremljeno za pokazivanje studentima. Sjedeći na klupi u ovoj sumornoj prostoriji, dr. Lara nam je pričao o sebi. Bio je profesor i pročelnik patološke i pravne medicine na Sveučilištu u Santo Tomasu.

Tijekom svoje tridesetosmogodišnje prakse obavio je više od osam tisuća autopsija i nikada nije prihvaćao teoriju o postojanju nadnaravnih sila. Dr. Lara nije imao nikakvu namjeru uplitati se u aferu s Claritom Villaneuva. Prvi je puta imao priliku pregledati mladu zatvorenicu kada je 12.05. ušao u ured jednog od svojih asistenata.

Vidio je crvenkaste tragove na njenim rukama.

Tragovi su nalikovali ugrizima ljudskih zubiju i oba su liječnika mislila da se Clarita izujedala.

Smatrajući je nenormalnom osobom, dogovorili su se da je pošalju na tretman u nacionalnu psihopatsku bolnicu.

No, susrevši se s posjetiteljima koji su zahtjevali njegovo stručno mišljenje, dr. Lara ju je sutradan doveo u liječnički ured za ispitivanje koji se nalazi na policijskom odjelu.

Tamo je bio i razred liječnika - stažista.

Prema liječnikovoj izjavi, u trenutku kada su je unijeli u sobu, Clarita je bila bez svijesti.

Evo što nam je taj liječnik ispričao: 'Kada sam joj podigao ruke, one su bez ikakvog otpora pale nazad u prvobitni položaj.

Kolege su iglama i pribadačama ubadali njenu kožu po cijelom tijelu, no ona uopće nije reagirala.

Nakon nekoliko minuta, Clarita je počela izlaziti iz ovog stanja neosjetljivosti i transa.

Ja sam izgledao poput Scherlocka Holmesa iz detektivskih priča ili poput filmskog lika Cyclopsa.

Bio sam opremljen povečalima.

Um mi je bio prepun sumnji o ovom fenomenu ujedanja.

Pažljivo sam ispitao izložene dijelove njenog tijela - ruke, dlanove i vrat, ne bi li negdje pronašao tragove ugriza ...

Ona je još uvijek bila tjelesno vrlo slaba i nije mogla stajati na svojim nogama bez tuđe pomoći.

Jedan od mojih pomoćnika, tehničar patologije Alfonso nam je pomogao da je odnesemo do kreveta na kojem se trebala odmoriti u tom stanju djelomičnog transa.

Alfonso ju je podigao i položio na krevet.

Obje ruke joj je položio preko tijela, kako ne bi visjele do poda.

U tom času djevojka je u polutransu glasno nekoliko puta vrišteći ponovila riječ 'aruy' ( to je uzvik bola na tagalogskom jeziku ).

Kada sam sa djevojčinog tijela uklonio Alfonsovu ruku, na svoje zaprepaštenje zapazio sam jasne znakove otisaka ugriza koji su nalikovali na tragove ljudskih zubiju u koje su uključene gornja i donja čeljust.

Na stražnjoj strani lijeve ruke, na mjestu ugriza bila je vidljiva vlažnost.

Baš je na tom mjestu moj Asistent Alfonsto pridržavao njenu ruku.

Znao sam da se sama nije mogla ugristi.

Nije je mogao ugristi ni Alfonso, pošto je nedavno morao izvaditi sve zube. A ja je zasigurno nisam ugrizao!

Moje mi ljudsko liječničko iskustvo nije pomoglo da pronađem nikakvo objašnenje, te sam stoga odlučio držati svoja usta zatvorena.

No, moj um nije bio zatvoren.

Clarita je nastavila vrištati još otprilike petnaest minuta.

Nakon toga lice i noge su joj poplavile kao da je netko davi.

Također, je na prednjem dijelu njenog vrata bilo vidljivo nekoliko crvenkastih tragova ...

Nakon otprilike 20 minuta, tijekom kojih je vrištala i kočila se djevojka je zapala u neko stranje transa i tjelo joj se omlohavilo.

Izgledala je isto kao u trenutku kada su je tek unijeli u sobu.

Nakon otprilike 10 minuta transa i opuštenosti čitavog tijela postepeno joj se stala vraćati svijest, te je nedugo zatim ponovo postala potpuno normalna.

U ovom normalnom stanju sjela je na stolicu i razgovarala sa grupom stažista.

Razborito i normalno je odgovarala na sva postavljena pitanja.

Ispričala nam je sljedeću priču: Rođena je u gradu koji se zove Bacolod City u provinciji Negros Occidental.

Ima nekoliko braće, no oni je uopće ne zanimaju jer su se prema njoj loše odnosili.

Roditelji su joj umrli prije nekoliko godina.

Upitao sam je tko uzrokuje ove ujede na njenom tijelu.

Odgovorila je da su je ujedala dva bića - jedan je bio veliki, crni, dlakavi momak nalik na čovjeka.

Bio je vrlo visok i imao je dva oštra oka i dva oštra očnjeka, dugu bradu poput hinduista i dlakave udove i prsa.

Nosio je crnu odoru s mali bijelim dijelom koji je izgledao kao kapuljača. Stopala su mu bila veličine triju normalnih stopala.

Drugi momak je bio otprilike tri stope visok i navodno također crn, dlakav i ružan.

Ova zabrinjavajuća Filipinka je izmijenila životnu filozofiju dr. Lare.

Okrenuo se prema meni i rekao: 'Velečasni, dovoljno sam ponizan da priznam kako sam uplašen.'

Shvatio sam da sam najprije trebao uvjeriti dr. Laru da znam što činim i da znam kako se može pomoći toj djevojci.

Polako sam počeo govoriti: 'Postoje samo tri sile u svemiru', rekao sam. 'Postoji pozitivna sila ili sila dobrog Boga, Stvoritelja.

Postoji i ljudska sila, ili sila ljudi koji žive na Zemlji.

I postoji negativna sila, ili zlonamjerna i opaka davolja sila.

Ove su sile stvarne i vidljive svuda oko nas.

Mislite li da Clarita čini sve ovo pod utjecajem Božje sile?'

Zatresao je glavom i odgovorio: 'Ne, to nije utjecaj Božje sile.'

'Mislite li onda - s obzirom na vaše iskustvo u radu s ljudskim bićima - da se ona ponaša poput nekog ljudskog bića?'

'Ne, ponašanje ove mlade djevojke nema veze s ponašanjem ljudskih bića' rekao je.

'Onda nam preostaje još samo jedna sila' rekao sam mu. 'Mora da djevojka sve ovo čini pod utjecajem demonske sile!'

Dr. Lara je rekao da ga njegovo široko liječničko iskustvo nije pripremilo za obračun s nečim što je bez sumnje nadnaravno.

'Dr. Lara - nastavio sam - kada bi u svemiru postojala takva negativna sila nad kojom pozitivna sila nema kontrolu, naš bi se svemir potpuno raspao. Ako postoji zlo koje se ne može ispraviti dobrim, onda je zlo snažnije od dobrog.

A to ne može biti.

Ako ova djevojka ima u sebi demonsku silu, onda je Isus Krist može osloboditi od te sile.'

Otvorio sam poglavlje iz evanđelja po Marku: 'Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove' (Mk 16:17)

'Vjerujete li u ovo?'

Dr. Lara me pogledao i rekao: 'Vjerujem, no tko će nam pomoći?'

Mislio je da duhovna pomoć ne dolazi u obzir.

Rimokatolički kapelan Bilibidskog zatvora i svećenici rimokatoličkog centra za ozdravljenje u Bacclaranu odbili su moliti za mladu djevojku.

Rekao sam mu da ću rado otići djevojci i moliti za nju, ukoliko on to dopusti.

Rekao je da to mogu slobodno učiniti.

Zatražio sam da joj se tijekom molitve ne daju nikakvi lijekovi i da se nikakvim drugim grupama ljudi ne dopusti da mole za nju, niti da ponude ikakvu drugu pomoć.

Ako je Isus iscijeli, On mora dobiti svu slavu.

Usuglasio se s mojim zahtjevima, te su mi zakazali sastanak za sutradan ujutro.

Ostatak dana proveo sam u postu, molitvi i čitanju božje riječi.

Ulazeći sljedećeg jutra u mračne zidine zatvora bilibid, osjećao sam da će doći do borbe Ilijinog Boga i Baalovih proroka.

Drevni Bilibid koji je iza sebe imao stoljetnu povijest krvoprolića, toga se dana trebao susresti s novom vrstom bitke.

Ovdje su Španjolci zatočili svoje žrtve.

Ovdje su Japanci počinili nebrojena zvjerstva.

Ovdje su američki misionari gotovo umirali od gladi dok ne bi bili pušteni na slobodu.

A sada se unutar ovih zidina nalazilo nekoliko stotina kršitelja zakona.

To nije bilo baš privlačno mjesto za molitvu za oslobođenje.

Leopoldo Coronel mi se tog jutra pridružio.

Susreli smo se s dr. Larom i profesorom sveučilišta i počeli koračati prema bloku u kojem su bile ženske ćelije.

Vidjevši policajce, novinare i fotografe kao skupljeni čekaju, gotovo da sam mogao čuti đavla kako mi šapće: 'Nisam li ti rekao? Evo, sad si od sebe napravio budalu!'

Slijedila nas je šarolika gomila koja nije imala ni najmanju predodžbu o tome što se trebalo dogoditi.

Kada smo se svi skupili u malenoj kapeli za zatvorenice, oko nas je bilo stotinu gledatelja, uključivši i zatvorenike.

Isprva mi se činilo da ću najveću bitku voditi s gledateljima, no ispalo je da su oni bili prijaeljski raspoloženi i puni suosjećanja.

Većina ih je već vidjela ugrize na djevojci.

Već su vidjeli neuspjele liječnike, psihijatra i spiritista.

No, nikada još nisu imali priliku čuti molitvu za opsjednute demonima.

Željezne su rešetke prekrivale prozore male kapele.

Na jednom kraju sumorne prostorije stajao je primitivni katolički oltar. Namještaj se sastojao od drvenog ležaja i nekoliko malih stolica ručne izrade.

Pošto smo se svi ovdje skupili, dr. Lara je zatražio da dovedu Claritu.

Dok je ulazio u prostoriju, ona je polagano i pomno pogledom ispitivala svaku prisutnu osobu.

Kad je na kraju reda došla do mene, oči su joj se raširile te me je bijesno pogledala i rekla: 'Ti mi se ne sviđaš!'

Bile su to prve riječi koje mi je đavao kroz njena usta rekao.

Demoni su neprekidno upotrebljavali njena usta kako bi proklinjali mene, Boga i Kristovu krv.

To je govorila na engleskom jeziku.

No, nakon što je bila oslobođena morao sam s njom razgovarati preko prevoditelja jer ona uopće nije govorila engleski.

Posjeo sam je na drvenu klupu i pred nju privukao stalicu.

'Clarita, rekao sam. Došao sam da te oslobodim od sile ovih zlih duhova u ime Isusa Krista, Božjeg Sina.'

Odjednom je upala u napadaj bjesnila i povikala: 'Ne, ne! Oni će me ubiti!' Tijelo joj se ukočilo i izgubila je svijest.

Ovo je zbunjivalo liječnike svaki puta kada su pokušavali analizirati njen slučaj.

No, ja sam se i prije obračunavao sa zlim duhovima, te sam razumio neke od njihovih lakrdija.

S obje ruke sam je primio za ruku i viknuo: 'Izađi iz nje, ti zli i pokvareni duše pakla!'

I tog časa je ponovo počela bijesniti.

Ovo je bilo prvi puta da se odmah povratila iz svog transa.

Suze su joj se slijevale niz obraze i stala me je preklinjati da je ostavim na miru.

Pokazala mi je užasne otiske na rukama i vratu gdje je netom prije bila ujedena.

Bio sam šokiran.

Tragovi ujeda bili su toliko strašni da su neke krvne masnice pod njenom kožom popucale.

Umjesto da odustanem od svega, ja sam jednostavno zaboravio na činjenicu da sam okružen nevjernicima i ušao sam u jednu od najvećih bitki svog života.

Zli duhovi su proklinjali Boga a ja bih im naredio da prestanu s time i rekao im da je Bog svet.

Onda su proklinjali Isusovu krv i ja sam ih ukorio, podsjećajući ih na činjenicu da je Isus Gospodar nad svim zlim silama i da je Njegova krv sveta.

Onda su počeli proklinjati mene upotrebljavajući najružnije izraze.

Izjavili su da nikada neće napustiti djevojku.

Činilo se da se između sila tame i sila pravednosti odigravala smrtonosna bitka.

Clarita je služila kao đavlov govorni organ.

Buka se bez sumnje mogla čuti i u drugim dijelovima zatvora.

Konačno je izgledalo da je djevojci lakše.

Zli duhovi su prestali razgovarati sa mnom i gristi djevojku.

Neki od prisutnih su mislili da je oslobođena, no rekao sam im da to nije istina.

Bilo je gotovo dvanaest sati.

Bio sam natopljen znojem i gotovo potpuno iscrpljen.

Pogledavši oko sebe, vidio sam suze u očima nekih ljudi koji su bili dotaknuti onim što su vidjeli.

Rekao sam doktoru Lari da bih želio otići kući postiti i moliti još jedan dan, te se ponovo vratiti idućeg jutra.

Taj sam dan proveo u zajedništvu s Bogom.

Bilo je to dragocjeno iskustvo.

Mogao sam osjetiti Božju prisutnost nad sobom.

Njegova mi je prisutnost govorila da se ne trebam ničega bojati.

Međutim, osjećao sam se gotovo poraženim jer je u večernjim novinama pod naslovom 'Stvar prkosi pastoru' izašla moja fotografija i članak duljine tri stupca.

No, Bog me nastavio poticati da se vratim u zatvor.

Te su me noći posjetili velečasni Arthur Ahlberg i velečasni Robert McAlister.

Ponudili su da mi se pridruže sljedećeg jutra.

Dogovorili smo se da će oni stajati između mene i svjetine onemogućavajući im time da mi se tijekom molitve suviše približe.

Po našem dolasku u Bilibid zapovjednik zatvora nam je rekao da od jučerašnje molitve Clarita niti jednom nije bila ugrižena.

No, zao sam da još uvijek nije oslobođena.

To je postalo očigledno čim su me zli duhovi ugledali.

Počeli su vikati kroz njena usta: 'Odlazi, odlazi!'

Sjeo sam na malu stolicu ispred nje i odgovorio s uzbudljivim osjećajem autoriteta: 'Ne, ja ne odlazim, ali ti odlaziš! Ova će djevojka biti oslobođena!'

Onda sam zatražio da svi prisutni kleknu.

Bio je prisutan jednak broj ljudi kao i dan ranije, ako ne i više.

Doktori, novinari, policajci i profesori su ponizno klečali na podu dok sam molio.

Borba je ponovno započela.

Zli duhovi su shvaili da su se nalazili pred posljednjom bitkom.

Psovali su i odbijali napustiti svoju žrtvu, tražeći odobrenje da ostanu u njoj.

Onda su proklinjali nju zbog toga što nije reagirala.

No, ovog puta je sve bilo drugačije od prethodnog dana.

Dodatno vrijeme posta i molitve učinilo je molitvu drugačijom.

Osjetio sam olakšanje i znao sam da su otišli.

Clarita se opustila.

Demonski pogled je nestao iz njenih očiju.

Smiješila se.

Pogledao sam oko sebe i zapazio da novinari plaču; oči liječnika bile su pune suza; tvrdokorni zatvorski čuvari također su plakali.

Tek sam sada mogao vidjeti koliko je užasna bila ta borba.

Zajedno sa bratom Ahlbergom i bratom McAlisterom, počeo sam nježno pjevati:

'Dragocjena Kristova krv - od grijeha čisti me!'

Atmosfera unutar tog zatvora se doimala čistom.

Upitao sam Claritu jesu li zli duhovi otišli i ona mi je na svom jeziku odgovorila: 'Da.'

'Kuda su otišli?'

'Kroz onaj prozor' odgovorila je.

Bili smo spremni za odlazak kad su se odjednom, poput bljeska munje, zli duhovi vratili.

Djevojka je vrisnula i izraz očiju joj se izmjenio.

Rekao sam im: 'Zbog čega ste se vratili? Znate da moratze otići i da se nesmijete vraćati'

Govoreći kroz njena usta odgovorili su mi na engleskom jeziku: Ali, ona je nečista imamo pravo živjeti u njoj.'

Odgovorio sam im odlučnim glasom: 'Marija iz Magdale je bila nečista sa sedmoricom poput vas i Isus je došao u njen život i Njegovom silnom moći ona je postala čista.

Stoga vam sada naređujem da odete. Isus će je očistiti.'

Nisu imali snage da se odupru.

Otišli su i Clarira je ponovo postala normalna.

Objasnio sam joj što se dogodilo i molio sam s njom molitvu za oproštenje grijeha.

Dok smo se spremali za odlazak, ista stvar se ponovila po drugi put.

Neobraćeni novinar nije mogao razumjeti što se dogodilo.

Ponovo sam upitao demone zašto su se vratiti i oni su mi rekli: 'Ona nije zatražila da odemo.

Ona nas želi.

Ti si jedini koji želiš da odemo' Ponovno sam im nardio da odu i ponovno su otišli.

Objasnio sam im zbog čega su se vratili i zahtjevao sam da im naredi da odu i više se navračaju.

To je i učinila.

Onda sam je naučio moliti i primjenjivati Isusovu krv protiv tih zlih duhova.

Bilo je gotovo podne.

Clarita je bila slaba od iskušenja.

Rekao sam zatvorskim vlastima da joj daju neka se odmori i da joj nakon odmora donesu hranu.

Dok sam odlazio rekao sam Clariti kao sam siguran da će se ti zli duhovi vraćati kad ja odem, rekao sam oni će doći.

Tada im ti u mojoj odsutnosti moraš narediti da odu.

Moraš reći: 'Odlazite u Isusovo ime, i oni će poslušati.'

S ovim sam riječim ostavio okupljenu gomilu:

'Zamolili smo novinare da ne pišu o jutarnjim događajima ali su nam rekli kako to ne mogu učiniti. Novine već dva tjedna prate cijelu priču i sada se to mora završiti. Pošto je Metodistička crkva najstarija protestantska denominacija na tim otocima, svi su pretpostavljali da sam metodist.

To je sutradan stajalo i u novinama.

Novinari nisu znali kako opisati ono što su vidjeli, tako da su neke stvari pogrešno naveli.

No, osjećam da najveći dio odgovornosti snosim ja pošto im nisam dao nikakav intervju već sam umjesto toga napustio grad ne bih li kako pobjegao od publiciteta.

Zli duhovi su se doista vratili da napadnu Claritu i nešto vrlo čudno se dogodilo u trenutku kada im je naredila da odu.

Ušla je u smrtnu borbu i pala u komu.

Šake su joj se stisnule.

Doktori su joj silom rastvorili dlanove i na svoje zaprepaštenje vidjeli su kako je u rukama držala pramenove dugačke i grube kose.

Dr. Lara je tu kosu stavio u kuvertu i pohranio je na sigurno mjesto. Ispitavši kosu pod mikroskopom, otkrio je da nije potjecala niti od jednog dijela ljudskog tijela.

Liječnik ne posjeduje nikakav odgovor na pitanje kako je jedno nevidljivo biće - đavao - mogao ostati bez kose vidljivim čupanjem.

Ovaj fenomen je za sada moramo ostaviti ne razjašnjenim.

Stvar je gotova!

To sada može reći svaki vjernik jer je Clarita Villaneuva ... jučer izjavila da je 'stvar' konačno istjerana iz nje.

Clarita je sucu Natividad Almed - Lopezu ispričala sve o svome oslobođenju od napadača dok ju je on kanio osuditi zbog skitnje i prostitucije.

Djevojka je rekla da su je oslobodile molitve američkog službenika dr. Lestera F. Sumralla, koji je posjetio zatvor s namjerom da je oslobodi od đavla.

Od petka 22.05. kada je službenik u ženskoj zatvorskoj kapeli molio za nju stvar se više nikada nije vratila.

Sudac Almeda - Lopez je Claritu poslao u duševnu bolnicu Werfavile na promatranje.

To je institucija za ne uračunljive djevojke.

Dva puta sam je tamo posjetio u društvu dr. Lara.

Silno se radovala našim dolascima.

Jurnula je k nama govoreći kao se plašila da nas više nikada neće vidjeti. Pohitala je da nam donese stolice, te smo nakon toga dugo razgovarali. Uopće nije nalikovala djevojci koju smo poznavali iz zatvora Bilibid - djevojci koja je bila mučena zlim duhovima, iskrivljenih crta lica, djevojci koja je vrištala iz petnih žila.

Ova je bila savršeno normalna filipinska djevojka koja se oporavljala od noćne more opsjednutosti demonima.

Neka neprijatelji Križa kažu što hoće; Krist je pobijedio i ona koja je bila zarobljena sada je slobodna!

Clarita je ubrzo bila oslobođena i smještena u dom jedne kršćanske obitelji želeći se skloniti od znatiželjnih koji su je htjeli vidjeti.

Nakon nekog vremena otišla je na sjever Luzona i smjestila se u jednom od tamošnjih gradića.

Nije lako dati detaljan izvještaj o tako senzacionalnoj priči kao što je ova. Proputovao sam više od stotinu zemalja i više od tisuću gradova, no nigdje nisam čuo nešto tako zapanjujuće kao što je ovo.

Sljedeće činjenice su neosporne: Clarita je bila grižena i davljena od strane nevidljivih neprijatelja.

Nauka i medicina nisu mogle riješiti njen slučaj.

Bila je oslobođena silom jednostavne molitve Kristu.

Slavu i hvalu za ovo čudo iskreno dajemo Bogu i Gospodinu našemu Isusu Kristu.

 

kraj