NEKAD SAM BIO
Joseph Zacchello
Kada god vidim svećenika hodajući ulicom, čini mi se
nevjerojatnim, nemogućim, da sam i sam donedavno bio rimokatolički svećenik, da
sam morao vjerovati i naučavati ono što on mora naučavati. Jasno znam zašto sam
napustio Rimsku crkvu, ali ne mogu razumjeti zašto svećenici ostaju u
svećenstvu, i zašto sam i sam bio svećenik Rimske crkve.
Rođen sam u sjevernoj Italiji, u Veneciji, 22. ožujka 1917.
godine. Kad mi je bilo 10 godina poslali su me u rimokatoličko sjemenište u
Piacenzu. Nakon 12 godina studiranja bio sam zaređen za svećenika – 22.
kolovoza, 1939. Dva mjeseca kasnije, kardinal R. Rossi, moj nadređeni, poslao
me u Ameriku kako bih tamo služio kao pomoćni svećenik u novoj talijanskoj
crkvi Presvete Majke Cabrini u Chicagu. Unutar četiri godine postao sam
propovjednik u Chicagu, i u New Yorku.
Nikada nisam preispitivao jesu li moje propovijedi i
poučavanja protivna Bibliji. Jedina briga i čežnja koju sam nosio u sebi bila
je ugoditi Papi. Jedne nedjelje u veljači 1944., uključio sam radio i slučajno
zastao na stanici koja je upravo prenosila propovijed iz neke protestantske
crkve. Nije mi bilo dozvoljeno slušati protestantske propovijedi, ali me
program zainteresirao i nastavio sam slušati. Moja stara teologija bila je
potresena onime što sam čuo, a sve je bilo utemeljeno na Biblijskoj istini.
„Vjeruj u Gospoda Isusa i bit ćeš spašen“, rečeno je. Dakle, vjerovati u
spasenje nije bio grijeh protiv Duha Svetog.
Nisam odmah potpuno prihvatio takvo učenje Pisma, ali su u
meni započele dvojbe vezane uz nauk Rimokatoličke crkve. Počeo sam više
važnosti pridavati biblijskom učenju koje je stajalo nasuprot učenju papinskih
dogmi i zakona. Siromašni ljudi svakodnevno su mi davali iznose od 5 do 20 dolara
za dvadeset minuta ceremonije, nazvane misa, jer sam obećavao spasiti duše
njihove rodbine iz vatre čistilišta.
Ipak, kad god bih pogledao u veliko raspelo na oltaru,
činilo mi se kao da me Krist kori govoreći: „Kradeš novac siromašnog naroda
koji teško radi i daješ im lažna obećanja. Naučavaš nauk koji je protivan mom
nauku. Duše vjernih ne idu na mjesto mučenja – čistilište; jer sam ja rekao da
su blagoslovljeni oni koji su preminuli u Gospodinu – počivaju od svojih
trudova. (Otkrivenje 14:13) Ne trebam opetovane žrtve, jer je moja žrtva bila
potpuna. Moje djelo spasenja je bilo savršeno, jer ga je Bog blagoslovio
uskrsnuvši me iz mrtvih. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.
(Hebrejima 10:14) Ako vi, svećenici i pape, imate moć oslobađati duše iz
čistilišta misama i pomilovanjima, zašto čekate na dar? Ako vidite kako pas
gori u vatri, zar čekate vlasnikov novac da biste psa izvadili iz vatre?“
Nisam više mogao gledati Krista na oltaru i propovijedati
kako je Papa nasljednik Kristov, namjesnik Petrov, neoborivi kamen na kojemu je
sazidana Kristova crkva, jer mi se činilo da ponovno čujem tužan glas koji
govori: „Vidio si papu u Rimu, njegovu veliku i bogatu palaču, njegovu stražu i
ljude koji mu ljube noge. Vjeruješ li da on zaista zastupa mene? Ja sam došao
služiti ljudima, prao sam im noge i nisam imao mjesto na koje ću poleći glavu.
Pogledaj Križ i mene na njemu. Vjeruješ li uistinu da je Bog sagradio svoju
Crkvu na čovjeku, kada Biblija jasno govori da je Kristov nasljednik Duh Sveti (Ivan
14:26) i da je kamen zaglavni – Krist? Crkva sazidana na čovjeku uistinu nije
moja Crkva.“
Još uvijek sam propovijedao kako Biblija nije jedina
mjerodavna u pitanjima vjere, već da trebamo i tradiciju i crkvene dogme kako
bi razumjeli Sveto Pismo. Opet, glas u meni je govorio: „Propovijedaš protiv
biblijskog nauka; propovijedaš glupost. Zašto govoriš da kršćani trebaju Papu
da bi mogli razumjeti Sveto Pismo? Ja sam osudio ljudsku tradiciju, jer svatko
treba osobno razumjeti poruku potrebnu za osobno spasenje. Ja sam Krist, Sin
Božji, i vjerujući u mene imate život u mom imenu.“ (Ivan 30:31)
Poučavao sam ljude da idu k Mariji i svecima, umjesto da idu
ravno Kristu. Glas u unutrašnjosti je pitao: „Tko te spasio na Križu? Marija,
sveci, ili ja – Isus? Ti, kao i mnogi drugi svećenici, ne vjeruješ u kipove,
krunice, sakramente, svijeće, a ipak nastavljaš te stvari držati u svojim
crkvama. Ne želim nikakva trgovanja u svojoj Crkvi. Moji vjernici trebaju se
klanjati u duhu i istini. Uništite idole, učite ljude da mole, da dolaze k
meni.“
Dvojbe su me najviše mučile kada bih se nalazio u
ispovjedaonici. Ljudi bi dolazili i klečali preda mnom, ispovijedajući mi svoje
grijehe. Ja bih, sa znakom križa, obećavao da imam moć opraštati im grijehe.
Ja, grešnik, čovjek, zauzimao sam Božje mjesto. Božja pravednost i onaj strašni
glas prodirao je sve jače: „Lišavaš Boga Njegove slave. Ako grešnici žele
oprost, moraju ići k Bogu, a ne k tebi. Božji je zakon kojeg su prekršili. Bogu
se, dakle, trebaju ispovjediti, i jedino od Boga mogu tražiti oproštenje.
Nijedan čovjek ne može oprostiti grijehe, ali Isus može – i On oprašta. On će
spasiti narod svoj od grijeha njegovih. (Matej 1:21) I nema ni u kome drugom
spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se čovjek
može spasiti. (Djela apostolska 4:12) Samo je jedan Bog, i samo je jedan
posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist. (1. Timoteju 2:5)“
Više nisam mogao ostati u Rimokatoličkoj crkvi, jer ne mogu
nastaviti služiti dvama gospodarima: Papi i Kristu. Nisam mogao vjerovati u dva
proturječna nauka: tradiciju i Bibliju. Napustio sam rimsko svećenstvo i
rimokatoličku tradiciju 1944. godine, i prepustio se vodstvu Duha Svetoga u
svjedočenju Božje ljubavi i milosti koje spašavaju čovjeka. Počeo sam poticati
i druge koji vjeruju da svjedoče Isusov nauk bez straha.
Ni komentarjev:
Objavite komentar